After a powerful and impressive novel, Marijan Gubina successfully ventures into poetic waters, proving once again that he is recognized in literary circles for a reason. The collection of poems By Thought is written in an equally simple yet powerful manner.

The collection of poems also reveals a touch of autobiographical character that dominates the poetic confession. With his simple language, the lyrical subject communicates certain states of mind, concrete associations, thoughts and impressions, and a spiritual atmosphere through personal and revealing verses. Enriched by life experiences of victory and defeat, happiness and suffering, Gubina skillfully weaves symbolism, social themes, patriotism, family, and faith through his verses, compelling the reader to question themselves and humanity in general (Tenant in Croatia, Light, Blazing Dreams, Bins on Earth, Faith, Father, At the Feet of Our Lady).

The poet’s linguistic expression, both in structured and free forms, is often devoid of superfluous epithets, allowing the essence to emerge through imaginative structure and realistic messages, regardless of whether the sentence conforms to conventional measurable units. In some poems, rhyme appears, but free verse dominates. The absence of punctuation offers freedom in reading, allowing the reader to determine the intensity of interpretation and connection with the content itself. Through all of this, the poet reflects a critique of poetic tradition.

Marina Mađarević once wrote that poetry is a strange end of human thoughts. Gubina possesses a tremendous creative energy through which he manages to convey profound thoughts in accessible language, demonstrating the absolute power of emotion through poetic expression. By exploring his own fragments, he transmits these insights into feelings, offering the reader a deeper understanding of both themselves and the world around them (Shadow, Past, Tolerance, Strength). Using symbolism, irony, ambiguity, hyperbole, and other stylistic elements of poetic diction, he often leaves his poems open to multiple interpretations and debates, provoking discussions on topics we tend to ignore (Impulse, Revenge, Tenant in Croatia).

The stylistic backbone of the poems is a kind of epitaph, serving as an expression of a clear stance on contemporary society (402, Peace, Bins on Earth, Seeking Love…).

In the end, it all comes down to love and the most important thing in life—family. Gubina makes it clear that this is the foundation of life, as well as the spiritual aspect of a person, which is often neglected in society.

…a strong man is a man who is nourished with love…

Zbirka pjesama, koja sadrži 22 pjesme, stavljena pod zajednički naslov Mišlju, čiji je autor Marijan Gubina, zapravo je zbir misli koje su odraz životne svakodnevnice samog autora. U pjesmama se snažno mogu iščitati egzistencijalni naglasci kojima je označen njegov život. Zato on na papiru ostavlja tragove svoje osobnosti i duše dok piše o svojim stvarnostima i težnjama, hrabrosti i strahu, otporu i oprostu, vjeri i ljubavi… A sve je to dio njegova života, njegova proživljavanja stvarnosti svijeta i čovjeka, ovoga ograničenoga i onoga vječnoga.

On piše poniznošću uma i duha; duhovnom poniznošću malenoga čovjeka koji želi biti velik po konkretnoj ljubavi, oprostu, prijateljstvu, pomirenju… Taj svoj ponizni stav prema životu tako je snažno izrazio u pjesmi „Gospi pod nogama“ gdje u duhu sabire svu svoju i ljudsku malenost i grešnost moleći oprost i spas sebi i drugima. On kroz svoje pjesme, koje su odraz njegova života, tako vjerodostojno svjedoči o tome kako ima smisla oslanjati se na Boga koji otkupljuje sve naše životne rane i boli i čini nas sposobnima da budemo glasnici vedrije sadašnjosti i budućnosti. U pjesmama on svjedoči: ne smrt, nego život; ne osveta, nego oprost; ne mržnja, nego ljubav.

Slijedom navedenog, rado preporučujem predmetni rukopis za objavljivanje i potporu.

Zbirka lirskih pjesama „Mišlju“ Marijana Gubine spaja nespojivo. U temama pjesama Gubina je birao ružne teme i mračne boje kojima, na kraju, dodaje ljepotu života. Teme su smrt, osveta, očaj, ali i ljubav, opraštanje. Piše o boli, nasilju, grijehu, ali i prijateljstvu, nadi, toleranciji. Njegova poezija egzistencijalni je krik nadjačan osjećajem ljubavi. Duhovna praznina i bol ispunjeni su osjećajima vjere u Boga i Božju milost. U zbrici pjesama vidljiva je njegova rastrganost između dobra i zla. Ta podvojenost između dva svijeta, fizičkoga i duhovnoga, duboko je ukorijenjena u prošlosti. Taj sukob između svjetlosti i tame u svakoj pjesmi, na kraju, završava pobjedom dobra kao u pjesmi Užareni snovi: „ … neka bude svjetlo koje tamu para“. Gubina se buni protiv laži i prevara te ispraznih i nametnutih pravila ponašanja. U isto vrijeme želi pronaći istinski smisao ljudskoga postojanja. U svojim pjesmama, dakle, sjedinjuje ružnoću i ljepotu života. Pomalo podsjeća na bodlerovski način pisanja. Ipak, Gubina je, u tom smislu, otišao „korak dalje“. Poput Feniksa „diže se iz pepela“ svjestan duhovne jakosti: „Snažan čovjek je čovjek kojeg hrane ljubavlju, a hranit će ga samo, ako i on sam hrani druge.“ Ljubav je njegova inspiracija, a ljubav je njegova obitelj za koju je iznimno vezan. To je posebno vidljivo u pjesmama Svjetlost i Ne bojim se, ljubavi! Gubina piše o životu s ruba života iz srca, lirski neopterećeno i „ležerno“ (kao u pjesmi Ležerno). Čitajući njegovu poeziju ta „nepodnošljiva lakoća postojanja“ čini nam se tako moguća. To je zbog toga jer Gubina svakoga čovjeka stavlja na stranu dobra.