Nakon snažnog i impresivnog romana, Marijan Gubina uspješno se upušta i u pjesničke vode, dokazujući još jednom da je s razlogom prepoznat u krugu književnika. Zbirka pjesama Mišlju napisana je jednako jednostavno, ali snažno.

I u zbirci pjesama odaje se dašak autobiografskog karaktera koji dominira kroz poetsku ispovijest. Svojim jednostavnim jezikom lirski subjekt komunicira određena misaona stanja, konkretne asocijacije, misli i dojmove te duhovno ozračje kroz osobne i ogoljujuće stihove. Obogaćen životnim iskustvom pobjede i poraza, sreće i patnje, Gubina vješto kroz stihove provlači simbolizam, socijalnu tematiku, domoljublje, obitelj i vjeru, tjerajući čitatelja na samopropitivanje i propitivanje ljudskosti uopće (Podstanar u RH, Svjetlost, Užareni snovi, Na Zemlji kante, Vjera, Otac, Gospi pod nogama).

Pjesnikov lingvistički izraz u vezanim i nevezanim oblicima često je lišen i suvišnih epiteta, gdje je bit u imaginativnoj strukturi, ali i realističnim porukama, kojima nije bitno je li rečenica u uobičajenim mjerljivim jedinicama. U nekim se pjesmama javlja rima, ali je slobodan stih taj koji dominira. Izostanak interpunkcije nudi slobodu u čitanju jer se čitatelju daje na odabir intenzitet čitanja i povezivanja sa samim sadržajem. Svim navedenim pjesnik odražava kritiku poetskoj tradiciji.

Marina Mađarević napisala je u jednom tekstu da je poezija čudan kraj ljudskih misli. Gubina posjeduje silnu stvaralačku energiju u kojoj uspijeva kroz pristupačan jezik prenijeti ultimativnu misao u kojoj pokazuje apsolutnu snagu emocije kroz kolorit poezije. Noseći se s vlastitim krhotinama prenosi tu komunikaciju osjećajima i pruža čitatelju spoznaju o samome sebi i svemu oko njega (Sjena, Prošlost, Tolerancija, Snaga). Upotrebom simbolizma, ironije, dvosmislenosti, hiperbole i drugih stilskih elemenata poetske dikcije, često ostavlja pjesmu otvorenom za višestruka tumačenja, ali i rasprave, provocirajući teme koje guramo pod tepih (Pobuda, Osveta, Podstanar u RH).

Stilsku okosnicu pjesama čini svojevrstan epitaf, kao iznošenje očiglednog stava prema društvu danas (402, Mir, Na Zemlji kante, Tražeći ljubav…).

Na kraju, sve se svodi na ljubav i ono najvažnije u životu – obitelj. Gubina jasno daje do znanja da je to okosnica života, kao i duhovni aspekt osobe koji je u potpunosti zanemaren u društvu.

…snažan čovjek je čovjek kojeg hrane ljubavlju…

Zbirka pjesama, koja sadrži 22 pjesme, stavljena pod zajednički naslov Mišlju, čiji je autor Marijan Gubina, zapravo je zbir misli koje su odraz životne svakodnevnice samog autora. U pjesmama se snažno mogu iščitati egzistencijalni naglasci kojima je označen njegov život. Zato on na papiru ostavlja tragove svoje osobnosti i duše dok piše o svojim stvarnostima i težnjama, hrabrosti i strahu, otporu i oprostu, vjeri i ljubavi… A sve je to dio njegova života, njegova proživljavanja stvarnosti svijeta i čovjeka, ovoga ograničenoga i onoga vječnoga.

On piše poniznošću uma i duha; duhovnom poniznošću malenoga čovjeka koji želi biti velik po konkretnoj ljubavi, oprostu, prijateljstvu, pomirenju… Taj svoj ponizni stav prema životu tako je snažno izrazio u pjesmi „Gospi pod nogama“ gdje u duhu sabire svu svoju i ljudsku malenost i grešnost moleći oprost i spas sebi i drugima. On kroz svoje pjesme, koje su odraz njegova života, tako vjerodostojno svjedoči o tome kako ima smisla oslanjati se na Boga koji otkupljuje sve naše životne rane i boli i čini nas sposobnima da budemo glasnici vedrije sadašnjosti i budućnosti. U pjesmama on svjedoči: ne smrt, nego život; ne osveta, nego oprost; ne mržnja, nego ljubav.

Slijedom navedenog, rado preporučujem predmetni rukopis za objavljivanje i potporu.

Zbirka lirskih pjesama „Mišlju“ Marijana Gubine spaja nespojivo. U temama pjesama Gubina je birao ružne teme i mračne boje kojima, na kraju, dodaje ljepotu života. Teme su smrt, osveta, očaj, ali i ljubav, opraštanje. Piše o boli, nasilju, grijehu, ali i prijateljstvu, nadi, toleranciji. Njegova poezija egzistencijalni je krik nadjačan osjećajem ljubavi. Duhovna praznina i bol ispunjeni su osjećajima vjere u Boga i Božju milost. U zbrici pjesama vidljiva je njegova rastrganost između dobra i zla. Ta podvojenost između dva svijeta, fizičkoga i duhovnoga, duboko je ukorijenjena u prošlosti. Taj sukob između svjetlosti i tame u svakoj pjesmi, na kraju, završava pobjedom dobra kao u pjesmi Užareni snovi: „ … neka bude svjetlo koje tamu para“. Gubina se buni protiv laži i prevara te ispraznih i nametnutih pravila ponašanja. U isto vrijeme želi pronaći istinski smisao ljudskoga postojanja. U svojim pjesmama, dakle, sjedinjuje ružnoću i ljepotu života. Pomalo podsjeća na bodlerovski način pisanja. Ipak, Gubina je, u tom smislu, otišao „korak dalje“. Poput Feniksa „diže se iz pepela“ svjestan duhovne jakosti: „Snažan čovjek je čovjek kojeg hrane ljubavlju, a hranit će ga samo, ako i on sam hrani druge.“ Ljubav je njegova inspiracija, a ljubav je njegova obitelj za koju je iznimno vezan. To je posebno vidljivo u pjesmama Svjetlost i Ne bojim se, ljubavi! Gubina piše o životu s ruba života iz srca, lirski neopterećeno i „ležerno“ (kao u pjesmi Ležerno). Čitajući njegovu poeziju ta „nepodnošljiva lakoća postojanja“ čini nam se tako moguća. To je zbog toga jer Gubina svakoga čovjeka stavlja na stranu dobra.