Objava SNAGA LJUBAVI- 2026- ZAGREB pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Možda baš tu možemo početi: s linijom manjeg otpora i s pomoći.

U vrijeme kada se sve rjeđe ljudi spremno žrtvuju za ljubav koja proizlazi iz davanja drugima, imperativ je pronaći oca u obitelji.

Često sam čuo: ja, ja sam ga napravio, ja sam mu kupio ovo i ono, ja sam mu osigurao krov nad glavom itd.

Činjenica je da je otac sudjelovao u začeću djeteta, tj. kako bi rekao otac, „napravio“; činjenica je i da u većini slučajeva otac osigura krov nad glavom i veći ili manji dio materijalnih stvari.

Činjenica je i da očevi danas u tom osiguranju materijalnog sve češće izostave spomenuti i drugog roditelja, odnosno majku, koja sigurno participira u tom materijalnom dijelu jednako tako, u većoj ili manjoj mjeri.

Već na samom početku analize imamo konstataciju da su roditelji, koje čine otac i majka, zajedničkom ulogom sudjelovali u začeću i da oboje skrbite za to isto dijete.

Ostaje pitanje odgoja i uloge oba roditelja. Iako naslov nameće sam po sebi pitanja i odgovore koji se odnose na oca, baš kao i u životu, neizostavna je uloga majke kako u odgoju djeteta tako i u snazi oca.

Dijete prolazi kroz faze emocionalne povezanosti i identifikacije s roditeljima, pa je logično zaključiti da je snaga u množini.

Kao otac četvero djece koji promišljam gotovo 16 godina o svojoj ulozi, ali i primjećujem i analiziram društvene probleme, nužno ističem majku moje djece kao jednu od ključnih uloga u mom očinstvu.

Otac može biti otac i u djelomičnom ili trajnom odsustvu majke, no otac koji ima divnu suprugu i majku svoje djece može više, bolje i češće, čime dijete ili djeca dobiju više i kvalitetnije.

Da, moja uloga odgovornog oca nameće teret na moja već umorna leđa, no moja uloga i moj teret i često žrtvovanje čine me radosnim i ponosnim.

Gotovo svaki muškarac, a posebno otac, ima prirodnu potrebu biti zaštitnik i autoritet, no sve rjeđe muškarci prihvaćaju važnu obiteljsku ulogu vođe koji brine i kontinuirano čini za druge stavljajući sebe na kraj kolone.

Što je veći problem? To što je sve manji broj muškaraca ili što „muškarci“ preuzimaju ulogu oca nesvjesni svoje sebičnosti.

Osim uloge oca četvero djece, ističem i moje trinaestogodišnje proučavanje ponašanja djece i mladih od vrtićke do studentske dobi.

Kao biblijska najezda mušica, neodgovorne djece koja ne žele razumjeti i prihvatiti pravila ponašanja u društvu sve je više i više.

Dobro je prisjetiti se da su djeca ogledalo svojih roditelja, a da je uloga oca:

Sigurnost i podrška – daje djeci osjećaj stabilnosti i zaštite;

Autoritet – pomaže djetetu razumjeti pravila i odgovornost;

Samopouzdanje – odnos s ocem jako utječe na to koliko dijete danas i sutra kao odrasla osoba vjeruje u sebe;

Model (o)ponašanja – djeca često kroz oca uče kako se ponašati u društvu, stoga nekršćansko ponašanje djece i mladih, promjene vrijednosti u društvu koje se brane tezama modernog i slobodnog, mogu i trebaju se pripisati očevom neuspjehu.

Izazov kršćanskog oca u obitelji sve je veći i teži, no slijedi li kršćanski otac tradiciju ili svjesno bira i živi vjeru, odraz je rezultata, odnosno nekršćanskog ponašanja vlastite djece.

Otac je pozvan biti duhovni vođa obitelji, što traži osobnu vjeru, molitvu i primjer kojeg će djeca (oponašati) slijediti. Otac mora aktivno sudjelovati i voditi, a ne samo postavljati pravila.

Prečesto se očevi pravdaju vlastitim neuspjehom koji proizlazi iz sebičnosti i nespremnosti na žrtvu zbog posla, stresa, financijskih pritisaka; utjecajem „vanjskog svijeta“: društvenih mreža, lošeg društva, nedovoljno dobrih nastavnika, nedovoljno dobrih svećenika; skraćeno rečeno, svi su drugi krivi za odraz mene, tj. za moje dijete.

Živjeti vjeru, prihvatiti žrtvu kao nagradu, ljubiti obitelj i biti primjer — čak i kad je to teško, put je ka primjeru kršćanskog oca; put je ka odrazu kojeg želim gledati u svojoj djeci.

Marijan Gubina

Objava Zadaće i izazovi kršćanskog oca u obitelji pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Objava ZALJUBLJEN U LJUBAV pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Puno ljudi upoznato je s jednom od mojih životnih kalvarija i dio njih tumači mene, moje stanje, moje namjere i moje potrebe.

Često se nama ne sviđa kada drugi rade analizu nas samih, kada znaju što je za nas najbolje i što mi želimo, no što je tu je — ja sam se sâm izložio javnosti pa shodno tome ne pravim problem oko toga.

Meni kao desetogodišnjem dječaku ukradeno je djetinjstvo, ukradena je sigurnost, ukradena mi je ljubav;
ukrali su mi sigurnost i san. I danas, nakon 35 godina, živim posljedice otetog i negativno dobivenog.

I danas ja opraštam.

Često čujem: oko za oko, zub za zub; tko te je tražio oprost da bi ga ti nekome dao; ti opraštaj koliko hoćeš, no ja neću; tebi svaka čast, no ja bih im…; srami se, trebali su te ubiti itd.

Sve istaknuto razumijem jer čovjek pod utjecajem emocija gubi zdrav razum, realno sagledavanje stvari, kao što čovjek lišen dobrote u zagrljaju zla rida vatru po svemu i svakome, posebno kada to može činiti preko interneta.

Potrebno je imati petlje nekoga nešto i pitati, a kamoli ga vrijeđati, no za sve slabija bića koja slučajno spadaju u vrstu „čovjek“ tu je internet i zlouporaba slobode govora.
Lišeni kulture, uzgojeni na nepoštivanju drugih, slobodni su vrijeđati svakoga za sve pa tako i mene, zato što opraštam.

Zašto ja opraštam?

Svi ljudi imaju neke zajedničke stvari: svi mi želimo biti sretni, želimo biti slobodni.

Ne znam postoji li čovjek koji je 100% sretan i koji je 100% slobodan, no znam neke koji nisu uspjeli provesti proces unutarnjeg oslobođenja. Zarobljeni tuđim pogrješkama ili zlodjelima, noseći ljutnju, gorčinu, revolt pa čak i potrebu da se drugima dogodi loše, uništavaju sebe u duhovnom i psihološkom smislu, a posljedica toga je i narušavanje fizičkog zdravlja.

Postavljam pitanje povrijeđenim zatočenicima (osobama koje ne opraštaju):

Želite li vječno biti žrtve ili želite vratiti osobnu snagu? Želite li biti slobodni, oslobođeni tereta nepravde koju ste proživjeli? Želite li mir ili nemir u svom životu?

Dokle god osjećate ljutnju, emocionalno ste vezani za osobu koja vas je povrijedila. Oprostom tu vezu siječete i vraćate kontrolu nad vlastitim mirom.

Ja, Marijan Gubina, koji sam proživio 260 DANA logora, kojeg je majka godinama zlostavljala i s 14 godina napravila beskućnikom, ja kojeg su mnogi ponižavali, mnogi mi i danas čine loše, ne dozvoljavam da prošlost niti zli i/ili bolesni ljudi određuju moju sadašnjost i budućnost.

Oprostiti ne znači zaboraviti, već se sjećati bez boli i gorčine koja vas vodi u destrukciju duše i tijela.

Nužno je razlikovati pomirenje i oprost.

Pomirenje je proces koji zahtijeva promjenu i trud obje strane. Potrebno je pokazati iskreno žaljenje za negativnim djelima i uložiti trud da žrtva iliti oštećena strana postane svjesna i prihvati dobre namjere druge strane.

Oprost je jednostran čin koji činite za sebe.

Možete nekome oprostiti radi vlastitog mira, a da pritom ne dopustite toj osobi povratak u svoj život.
Isus Krist je rekao:
ljubite svoje neprijatelje; ja mislim da je mislio da im ne činimo ništa loše i da im pokažemo snagu oprosta. Nije oprost moja osveta, oprost je moj mir, a nekima stvara veliki nemir.

Rekao je Isus Krist i: okrenite drugi obraz, no nije rekao ponavljaj okretanja obraza u nedogled.
Tolerancija nije tolerancija, ako nema dosta. Ako nema dosta, to je mazohizam.
Činite dobro drugima, no činite dobro i sebi.

Gradite mir u sebi i mir će biti oko vas.

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Objava Snaga oprosta pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Da bismo lakše prihvatili činjenicu da živimo nasilničkim stilom života, dovoljno je osvrnuti se na:

– nasilnu i degutantnu komunikaciju u Saboru,
– nasilje u prometu (posebno među vozačicama),
– vršnjačko verbalno i fizičko nasilje u školama, sportskim organizacijama i na igralištima,
– ubojstva i samoubojstva kao tragični vrhunac nasilja.

Ako želimo promjene, moramo najprije početi od sebe.
Mahatma Gandhi je rekao:
„Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijega razornog oružja što ga je stvorio ljudski um.“
Danas, nakon više desetljeća od te izjave, možemo reći samo jedno:

Čovječanstvo je 2025e godine izrazito slabo.

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Objava ČOVJEČANSTVO JE U 2025. IZRAZITO SLABO pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Mir počinje u našim glavama, a stvara se i održava radom svakog pojedinca.

Kako bi se postigao mir u svijetu svatko od nas mora živjeti s našim odgovornostima i obvezama. Do danas, malo je ljudi na zemlji u potpunosti zadovoljno životom. Suočeni smo sa sukobima diljem svijeta u natjecanju za ograničene resurse i zemljišta. 

Suočeni smo s globalnom politikom koja zbraja žrtve matematički i pripisuje ih kolateralnim žrtvama. Mi, mali ljudi s vjerom – vjerom u sebe, vjerom u dobro, vjerom u druge, vjerom u Boga – ne smijemo dozvoliti sebi da drugi upravljaju našim razumom, da potiču agresivnost i nerealna razmišljanja.

Svjetski mir ostvarit će se kada svaki član čovječanstva postane svjestan ove zajedničke misije – kada svi zajedno budemo radili i molili za našu zajedničku svrhu.

Svijet treba biti mjesto bez diskriminacije ili sukoba, društveno, tjelesno i duhovno – mjesto gdje se cijeni i uvažava raznolikost.

Ljudi različitih rasa, etničkih skupina, religija, kultura, tradicija i običaja moraju se međusobno  poštivati.

Ostvarenje mira u svijetu ovisi o buđenju svijesti, o djelu svakog pojedinog člana ljudske rase. Danas je imperativ da svaki čovjek snosi odgovornost za izgradnju mira i harmonije u svome srcu. Svi mi imamo ovu zajedničku misiju koju moramo ispuniti.

Nedostatak ljubavi unutar obitelji osnovni je uzrok svih problema u društvu i iz njega proizlaze svi problemi.

„Moderni“, ubrzani stil života otvara prostor vlastitoj sebičnosti, otvara prostor izgovorima, kao npr. ne stignemo pokazivati voljenima ljubav; podrazumijeva se da roditelj voli svoje dijete; sve smo im dali, a oni problematični…

Jesmo li im dali sve? Dajemo li jedni drugima dovoljno ljubavi?

Da bismo sačuvali vlastiti mir i ostvarili potpunu sreću nužno je da počnemo realno razmišljati. Nužno je da činimo dobro, kako bi nam se dobro vratilo.

Marijan Gubina

www.marijan-gubina.com 

Objava Mir počinje u našim glavama pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Stvaramo li mi pacijenti, obitelji pacijenata i rodbina, našim nepoštivanjem i nedovoljnim vrednovanjem emotivne invalide od anđela?

Mnogi će reći da se podrazumijeva da medicinske sestre i tehničari rade svoj posao, no malobrojni će se zapitati što to je njihov posao i kako ga moraju obavljati.

Kada smo već kod plaćanja, njihova plaća u RH iznosi od 1.000 € do 1.500 €. Ako uzmemo u obzir da je minimalac 750 €, a da socijalno ugroženi dobiju oko minimalca, dobar dio njih i više od minimalca ne radeći ništa, možda i primijetimo nešto.

Možda primijetimo da je njihov posao prije svega poziv pun žrtvovanja. Zanemarujemo li svjesno ili nesvjesno da iste te sestre čiste i peru pacijente od fekalija i mokraće? Zanemarujemo li da iste te sestre većinom prve nađu pacijente mrtve?

Pokušajmo zamisliti što sestre/tehničari desetljećima proživljavaju slušajući masovne jauke bolnih pacijenata.

Primijetimo li da se medicinske sestre nalaze u (ne)zlatnoj sredini – sestra i pacijent u sredini, iznad sestre doktori šefovi, iznad doktora šefova uprava i politika; ispod sestre obitelji, rodbina i prijatelji pacijenata.

Dok pišem i razmišljam meni je već sada pritisak i ne mogu se zamisliti u poziciji gdje me svi tlače, a svima moram udovoljiti i biti dobar. Razmišljajući o superiornim doktorima šefovima, koji doživljavaju medicinske sestre kao bića koja su tu da njima služe, nerijetko i da udovolje njihove seksualne požude, meni je muka. Muka mi je i od našeg uvriježenog stava: „mene se to ne tiče“; „imam ja svoje probleme“ i tako dalje.

Ostalo nam je još istaknuti dio (ne)zlatne sredine u kojoj se nalaze sestra i pacijent:

Ako Vi ili ja dođemo kod mehaničara, stomatologa, bankara, i oni su bahati, bezobrazni, mi možemo, i prije ili poslije hoćemo, promijeniti banku, stomatologa i dr.

Ako, pak, radimo na prijemu stranaka pa ne možemo pobjeći, nego nam dođe što nama dođe, opet oni dođu i brzo prođu.

Medicinska sestra/tehničar, slomljena sestra/tehničar, ako i pobjegne od duhovno i/ili psihički bolesnog pacijenata u wc ili sobu za „odmor“ da isplače dušu, ona/on u biti ne može pobjeći, ona/on se vraća istom problemu, tj. problemima.

Oni ne mogu birati pacijente, rodbinu, prijatelje, ni nadređene. Oni su tu gdje jesu, prepušteni (ne)milosti našeg (ne)razumijevanja i (ne)poštovanja njenog poziva.

Mi imamo izbor:

Možemo početi realno razmišljati. Možemo pokazati poštovanje prema osobama koje se žrtvuju za nas (svi mi prije ili poslije završimo kod njih).

Ovom kolumnom/osvrtom izražavam veliku zahvalnost prema svim dobročiniteljima.

Vas medicinske sestre, medicinske tehničare, molim da našoj zloći i nerazmišljanju ne dozvolite da Vas pretvorimo u emotivne invalide.

Hvala Vam za:
Svaku sekundu osmijeha
Energiju koja hrani duh
Svaku lijepu i ohrabrujuću riječ
Trud kojeg ulažete, a ne morate
Radost koju nam darujete
Anđeoski brižni dodir kojim nas ispričate

P.S. Nisam Vaš pacijent, nitko mi nije blizak od medicinskih sestara/tehničara.

Jednostavno je: mene se tiče!

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com
Ilustratorica: Karin Tancel

Objava Mene se tiče – Medicinska sestra/tehničar pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Kako su Hrvati kroativni i imaju posebnu sposobnost kreirati događaje sebi na volju, postavlja se pitanje je li nama sve u hrani i piću.

Ne odnosi se ovo pitanje samo na aktualni Praznik rada, nego i na druge dane, npr. Božić, Uskrs, pričesti, krizme… u kojima traje borba duha vjere i duha konzumerizma.

Obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u Škabrnji/Vukovaru i sl. u duhu zabave popraćene imperativom da se napije.

Prije nego se napravi osvrt na kroativno obilježavanje praznika (ne)rada, nužno je bar malo napraviti objašnjenje njegovog nastanka jer povodom njegova obilježavanja teško da ćemo negdje dobiti neki edukativno/informativni ili zabavno/informativni program koji bi starije podsjetio, a mlađe bar informirao.

Bezdušno iskorištavanje radnika, među kojima su masovno bila i djeca, uzgajalo je sve veći i veći revolt potlačenih, poniženih, obezvrijeđenih radnika čije su dnevne satnice rada trajale od 12 do 18 sati.

Odvažni i/ili napokon poludjeli Amerikanci iz Chicaga 1886. pokrenuli su štrajk s 40.000 prosvjednika na kojeg su SAD odgovorile vatrenim oružjem i batinama te ubile osmero, a ranile 50 osoba.

Uz mnogobrojne osuđene prosvjednike na dugogodišnji zatvor, petero osoba koje su vodile štrajk osuđeno je na smrt.

Ne slavimo praznikom (ne)rada kobasicama, grahom, brudetom i sl. njihovo lišavanje slobode, ranjavanja i smrt.

Nešto radimo 1. svibnja možda zato što su devedesetih godina 19. stoljeća prosvjednici, uz posredovanje sindikata, počeli pomicati granice na bolje.

Potreba solidarnosti, odnosno humanosti za radnike počela je živjeti diljem zapada pa tako i u Hrvatskoj koju je obilježavao kontinuirani naglasak na: „Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi“.

Od 1. svibnja 1890. godine obilježava se Međunarodni dan solidarnosti radništva pa tako i u RH, danas službenim nazivom Praznik rada.

Nužno je istaknuti da je nedugo nakon početka obilježavanja Praznika rada u svijetu isti dan postao dekoracija političkim režimima iliti strankama.

S bitnog se s pomoću „mrkve“, kobasice ili graha i pokojeg sindikalca u džepu skrenula pažnja na nebitno. To nebitno je u stvari danas evidentno najbitnije jer kruha i igara i stavljanje nekoga i nečega u džep izmislili su još stari Rimljani pa nije nama Hrvatima za suditi što smo skromni i zadovoljni s kobasicom.

Hoćemo živjeti kao ljudi?!

Marijan Gubina

Objava Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti k’o ljudi pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Gledajući stvarnost sve stidljivije spuštam pogled sâm pred sobom misleći da nitko me ne vidi i ne zna da sam osoba koja će radije pogledati dobar film, nego pročitati dobro djelo.

Iako pišem, ne čitam. Iako ne čitam, nadam se da drugi čitaju moje tekstove/moja djela.

Hvatam li vlastito licemjerstvo za rep kao poludjeli pas što se beskonačno vrti u krug dok ne ispusti dušu?

Pravdajući se s bezbroj „opravdanja“ činjenica je da sam i sâm dio onih koji, zbog nerazvijene navike čitanja knjiga, vodi kulturu čitanja knjige u izumiranje.

Sreća, postoje oni koji su imali osviještene roditelje, roditelje koji su utkali djeci naviku čitanja i odgovornost pri školovanju gdje se brusi ili, pak, uništava volja za čitanjem.

Svjesni mnogobrojnih pozitivnih učinaka kojim se po svim pitanjima obogaćuje i razvija svaki čitatelj, smijemo zaključiti da kultura čitanja knjiga nije i neće umrijeti, zahvaljujući odgovornim roditeljima koji za svoju djecu žele najbolje.

Da, dragi roditelji,

Vi, baš Vi ste temelj Vašoj djeci. Vi stvarate i gradite njihove navike.

Odgajateljice u vrtićima, učitelji i profesori u školama samo su bitna dogradnja i stručno brušenje Vašeg djeteta.

Izumiranje kulture čitanja knjige potvrđuje odsutnost roditelja, potvrđuje pravdanja, dok djeca gotovo bespovratno putuju ka dnu.

JA, RODITELJ, GRADIM ILI UNIŠTAVAM?

Marijan Gubina

Objava Ja, roditelj, gradim ili uništavam? pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Moji prvi koraci meni su nepoznati, slike sjećanja počinju dugim pješačenjem u školu, intenzivnim treninzima u kojima je bilo pet minuta igre, no zbog njih sam nestrpljivo čekao novi trening. Sjećam se i radnih obveza na seoskom imanju koje su me upoznale s pojmovima iscrpljenosti, umora, ali i s osjećajem sreće koji sam nosio nakon odrađenog posla, znajući da sam doprinio u obitelji i da sam pomogao drugima (roditeljima) – da sam koristan.

Slike obiteljskih tragedija, užasnih scena koje se teško slažu i u „krvavim“ filmovima ne žele nestati. Kao da se sakriju u neku od ladica i same se po (ne)volji prošetaju, ne mareći za utjecaj koji imaju. Njihov utjecaj, također, ima dvije strane: jedna je na kolosijeku koji te vodi u ludilo, a pokoje račvanje pruge vodi nasilju nad drugima i/ili pak nasilju nad samim sobom; druga strana vodi te na kolosijek za iskaljene, gotovo neuništive osobe, koje mogu vući nezamislivo, mogu proći kroz neprolazno, mogu gotovo sve. I na toj su pruzi račvanja koje čovjeka mogu odvesti u krivim smjerovima. Tu se potvrđuje da ne možeš jednom izabrati svoj put – svoj put/puteve moraš birati stalno.

I dođe vrijeme kada trebaš konzumirati dio života kojeg si iščekivao. Dođe vrijeme kada svjesno trebaš dati ljubav da bi je dobio. I dođe ljubav pa stane sve. Sve osim života. Život kao da je tek počeo. Ah, ta ljubav. I sada osjetim zatezanje lica, osmijeh se širi od uha do uha. Sada bih prestao pisati i ostao bih živjeti samo u tom osjećaju koji, također, možemo pripisati jednom od misterija života. Da, ljubav je misterij koji također nosi nekoliko lica.

Ljubav u braku: Kažu stariji, navodno mudriji ljudi, da je ljubav, odnosno brak, tegla u kojoj je na vrhu med, a ispod njega govna. Ja nisam među tim starijima (možda si utvaram jer godine su osjetljivo područje, a moje riječi pokazatelj starenja), no mislim da je brak kolosijek s najvećim brojem račvanja. Možda je jednostavno najveći broj mogućnosti za pogrješku pa statistički gledano, ispadne da ljudi puno puta pogriješe, a slikovito bi se to moglo opisati kao ona govna ispod meda. ?! Ne znam. Ja 23 godine uglavnom papam med. Da, pojavile su se nekad gorčine, no obilne količine meda izbrisale su svaki nelagodan okus. Možda me život kaljenjem životnih tragedija i nedostatkom ljubavi poučio da pomno biram svoj put; možda je med zavarao vid pa mi sve te pruge na račvanju, koje se čine zanimljivim putevima, čine preuske i ne odlučujem se pokušati ići tim putevima. (Riječ „možda“ je riječ stvorena za naše slabosti.)

Da se dobro vraća dobrim i da žrtva nosi nagradu, potvrđuje bezbroj primjera koje mogu vidjeti oni koji gledaju i koji žele vidjeti. Sigurno je da oni koji spadaju u navedenu statistiku, odnosno oni koji klopaju previše go…, neće vidjeti jednako veliki broj pozitivnih primjera, no što je tu je, treba raditi na promjeni.

I eto, koračajući kroz život, trudeći se biti bolji, a ne biti sebičan, svjestan kojim putem želim ići, stigli mi novi veliki, veliki vagoni meda:

Anđeli – moja djeca istkana ljubavlju, uronjena u med, njegovana pažnjom, lijepim riječima, zagrljajima, poljupcima i pokojom odgojnom jezikovom juhom, obogatili su moju životnu priču te postali osigurači na mojoj pruzi.

Anastazija (kći 14 g.), vizualno je mamina slika iz koje teku potoci meda; dijete mnogobrojnih talenata, brzog i čistog razmišljanja koje me često dovede do pitanja: Bože, kakvo je ovo čudo? Evo je, prekida moje pisanje stružući nogom pod kao bik pred trk (nema ni osam sati), raširenih ruku (neispijena prva kava) čekam njezin zalet u moje naručje – aaa, koji osjećaj ljubavi. Moje prve riječi su: Obožavam te!, a njezin osmijeh, njezin osmijeh proizvodi med u njoj.

Marijan (sin 12 g.), vizualno je djedina slika iz koje pršti snaga. Pitome, privlačne oči i pravilno složeno lice opisuju bebu koja još čuči u njemu. I njegove prve jutarnje riječi: Gladan sam!, potvrđuju nešto u njemu, bebu i/ili bebu zvijer koja je uvijek gladna.

Katarina (kći 6 g.), vizualno je princeza na mamu, bistri veseli pogled pun ljubavi hrani i svakog slučajnog prolaznika pa je jasno da ja ne mogu opisati tu količinu ljubavi koja iz nje obogaćuje sve. Njezin poljubac karta je u ovozemaljski raj,

Eleonora (kći 5 g.), vizualno i karakterno najsličnija meni. Bit će to ili najlakše ili najteže dijete. Uvijek gladna, uvijek radosna, a onda „ni iz čega“ ljuta. Raširene nozdrve, skupljene već sitne oči stvaraju neugodan prizor. Sreća, hedonista u njoj zadovoljava svaki oblik hrane pa, evo, i sad je gladna.
Njezine riječi, odnosno potreba, meni su znak da Vas moram pozdraviti, moram zamijeniti pisaći stol kuhinjskim, moram nahraniti malu bebu zvijer.

Za kraj osvrta, vraćam se na početak mog života.

Marta – mama (supruga) je čudo koje stvara čuda, košnica nepresušnog izvora meda. Ljepotom, dobrotom, žrtvovanjem, a ponajviše majčinstvom, snaga je i putokaz u mom olujnom životu.

Budite snaga nekome kako biste snagu dobili.

Marijan Gubina

Objava Život pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.