Desetljetno treniranje s ciljem da odvojim emocije od zdravog razuma ponekad ispadne apsurdno jer se emocije – odnosno ljutnja, tuga i onda na kraju taj teleći pogled u ništa – pojavljuju kao bumerang.

Jesam li neuko tele koje muče i gleda u prazno? Činim li Sizifova djela ukazujući na nepravde i anomalije društva među kojima je najistaknutiji usvojeni kompleks Hrvata: „OPROSTITE ŠTO MI STOJITE NA NOZI“?

Ja se trudim svakoga dana živjeti: život vjernika, život mirotvorca; trudim se biti realan, human, jednostavno se trudim biti dobar čovjek.

Rekli su mi stariji da učim iz narodnih poslovica i uzrečica, no ja sam očito stvarno tele koje je premalo naučilo, pa često zanemarim onu: DOBAR = GLUP.

Da, proganja me borba s vlastitim sobom zbog straha da moja dobrota ne ispadne moja glupost, vodeći se onom: „Baš me briga, ja sam svoj, moja odluka je DOBRO.“

Potaknut javnim, masovnim veličanjem ratnog zločinca Ratka Mladića, razmišljam o sljedećem:

U Republici Hrvatskoj trenutno djeluju 4 veteranska centra, a u pripremi ih je pet. Srpskih centara ima 14 (i dva su u izgradnji) od planiranih 40.

SNV nedovoljno jasno i nedvosmisleno osuđuje velikosrpsku politiku iz 1990-ih te kroz svoje komemoracije povlači znak jednakosti između agresora i žrtve, posebice u kontekstu vojno-redarstvene operacije Oluja. Time legitimiraju retoriku službenog Beograda, odnosno Vučića i raznih četnika, koja zagovara nasilje prema Hrvatima i provocira rat.

Zastrašujuć broj Srba iz Republike Srpske i Srbije ispraća Ratka Mladića u vječna lovišta pakla, predvođeni vođama Pravoslavne crkve i državnog vrha.

U isto vrijeme, sve ove godine – a bit će tako i u budućnosti – prevelik broj Hrvata i hrvatskih političara ustručava se zauzeti stav i djelovati shodno pravdi, pravnim aktima i moralnim načelima, štiteći sebe i svoje.

Nisam zviždač, no razmišljam ispričavamo li se mi stalno što nam stoje na nozi ili ih odgurnemo i kažemo: DOSTA?

Tolerancija nije tolerancija ako ne postoji „dosta“. Ako ne postoji „dosta“, onda je to mazohizam i ili kompleks.

Pitam i sebe i vas.

Marijan Gubina

Objava OPROSTITE ŠTO MI STOJITE NA NOZI pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

„Užas, strašno, Majko Božja!“ – najčešće su prve izjave nakon uznemirujućeg nasilja, posebno kada je u pitanju nasilje djece i mladih nad drugima. Sljedeća reakcija je da sudimo, tj. kudimo roditelje, nastavnike, lokalnu i državnu vlast, i tu stajemo.

Stajemo?

Je li moguće da nakon svjedočenja mnogobrojnom nasilju mi izgrdimo i izvrijeđamo sve i svakoga (nasilno komuniciramo) i to je to – mi smo svoje napravili? Što mi činimo da spriječimo nasilje?

ANALIZA SAMOGA SEBE: Jesam li ja nasilan i hoću li raditi na sebi? Što ja mogu napraviti u zajednici da se nasilje smanji? To su pitanja koja trebamo postaviti sami sebi. Dragi moji, kontinuirano se 15 godina bavim prevencijom nasilja i mogu vam pisati stručne osvrte obogaćene stručnim vokabularom, no to će sigurno odraditi pravobraniteljica za djecu, MUP, DORH, socijalna služba, psihijatri i psiholozi. Zato vam se ja obraćam kao priprost čovjek, bogat iskustvom nasilja u „svakom obliku i u svakoj situaciji“.

RAD NA SAMOME SEBI: Kao dijete, bio sam izložen svim vrstama nasilja od strane druge djece, mladih i odraslih. Nakon nekoliko godina u ulozi žrtve nasilja, postao sam agresivan i spreman na svaki oblik nasilja uzvratiti nasiljem, što sam, nažalost, i činio. Radom na sebi i sazrijevanjem postao sam mirotvorac. I danas, s 45 godina, svakodnevno radim na sebi. Nisam u potpunosti zadovoljan, jer koliko god da sam napredovao, svjestan sam da mogu i moram biti bolji.

RAD ZA OPĆE DOBRO: Proučavajući društvene anomalije, tj. probleme, konstatiram sljedeće: Živimo nasilnički stil života; sebičnost i proračunatost postaju nam osnovne životne karakteristike, pretvarajući nas u emotivne invalide spremne opravdati svako svoje (ne)činjenje i svaku svoju nasilničku radnju. Često smo „nesvjesni“ da smo i sami nasilni ili se vodimo time da imamo pravo biti nasilni iz ovih ili onih razloga. Osnovni uzrok svih problema u društvu, pa tako i nasilja, nedostatak je ljubavi unutar obitelji. Uz to, kada još i ne razmišljamo, doista postajemo nacija tempiranih bombi.

Previše je primjera koji potvrđuju naš nasilnički stil života (komunikacija u prometu, komunikacija u Saboru, tj. među političarima, komunikacija i svađe roditelja, komunikacija roditelja s djecom itd.). No, zaustavimo se na nedostatku ljubavi i zapitajmo sami sebe: koliko vremena dnevno posvetimo vlastitoj djeci, neovisno o tome koliko godina imaju? Koliko ih dnevno nahranimo ljubavlju? „Nedovoljno“ je odgovor. Možemo se i vi i ja pravdati silnim obvezama, umorom itd., no pogledajmo istini u oči i prihvatimo činjenice, jer se ništa ne može promijeniti nabolje ako lažemo sami sebe ili se neumorno pravdamo.

Ako želimo bolje društvo, prvenstveno radimo na sebi, hranimo bližnje ljubavlju i budimo primjer drugima. Tek nakon toga bit ćemo spremni razumjeti pojam KULTURE MIRA, prepoznati MIROTVORCA u sebi i činiti opće dobro.

Razminirajmo naciju zajedno.

Mir s vama,

Marijan Gubina

Objava HRVATI SU NACIJA TEMPIRANIH BOMBI pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Objava SNAGA LJUBAVI- 2026- ZAGREB pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Možda baš tu možemo početi: s linijom manjeg otpora i s pomoći.

U vrijeme kada se sve rjeđe ljudi spremno žrtvuju za ljubav koja proizlazi iz davanja drugima, imperativ je pronaći oca u obitelji.

Često sam čuo: ja, ja sam ga napravio, ja sam mu kupio ovo i ono, ja sam mu osigurao krov nad glavom itd.

Činjenica je da je otac sudjelovao u začeću djeteta, tj. kako bi rekao otac, „napravio“; činjenica je i da u većini slučajeva otac osigura krov nad glavom i veći ili manji dio materijalnih stvari.

Činjenica je i da očevi danas u tom osiguranju materijalnog sve češće izostave spomenuti i drugog roditelja, odnosno majku, koja sigurno participira u tom materijalnom dijelu jednako tako, u većoj ili manjoj mjeri.

Već na samom početku analize imamo konstataciju da su roditelji, koje čine otac i majka, zajedničkom ulogom sudjelovali u začeću i da oboje skrbite za to isto dijete.

Ostaje pitanje odgoja i uloge oba roditelja. Iako naslov nameće sam po sebi pitanja i odgovore koji se odnose na oca, baš kao i u životu, neizostavna je uloga majke kako u odgoju djeteta tako i u snazi oca.

Dijete prolazi kroz faze emocionalne povezanosti i identifikacije s roditeljima, pa je logično zaključiti da je snaga u množini.

Kao otac četvero djece koji promišljam gotovo 16 godina o svojoj ulozi, ali i primjećujem i analiziram društvene probleme, nužno ističem majku moje djece kao jednu od ključnih uloga u mom očinstvu.

Otac može biti otac i u djelomičnom ili trajnom odsustvu majke, no otac koji ima divnu suprugu i majku svoje djece može više, bolje i češće, čime dijete ili djeca dobiju više i kvalitetnije.

Da, moja uloga odgovornog oca nameće teret na moja već umorna leđa, no moja uloga i moj teret i često žrtvovanje čine me radosnim i ponosnim.

Gotovo svaki muškarac, a posebno otac, ima prirodnu potrebu biti zaštitnik i autoritet, no sve rjeđe muškarci prihvaćaju važnu obiteljsku ulogu vođe koji brine i kontinuirano čini za druge stavljajući sebe na kraj kolone.

Što je veći problem? To što je sve manji broj muškaraca ili što „muškarci“ preuzimaju ulogu oca nesvjesni svoje sebičnosti.

Osim uloge oca četvero djece, ističem i moje trinaestogodišnje proučavanje ponašanja djece i mladih od vrtićke do studentske dobi.

Kao biblijska najezda mušica, neodgovorne djece koja ne žele razumjeti i prihvatiti pravila ponašanja u društvu sve je više i više.

Dobro je prisjetiti se da su djeca ogledalo svojih roditelja, a da je uloga oca:

Sigurnost i podrška – daje djeci osjećaj stabilnosti i zaštite;

Autoritet – pomaže djetetu razumjeti pravila i odgovornost;

Samopouzdanje – odnos s ocem jako utječe na to koliko dijete danas i sutra kao odrasla osoba vjeruje u sebe;

Model (o)ponašanja – djeca često kroz oca uče kako se ponašati u društvu, stoga nekršćansko ponašanje djece i mladih, promjene vrijednosti u društvu koje se brane tezama modernog i slobodnog, mogu i trebaju se pripisati očevom neuspjehu.

Izazov kršćanskog oca u obitelji sve je veći i teži, no slijedi li kršćanski otac tradiciju ili svjesno bira i živi vjeru, odraz je rezultata, odnosno nekršćanskog ponašanja vlastite djece.

Otac je pozvan biti duhovni vođa obitelji, što traži osobnu vjeru, molitvu i primjer kojeg će djeca (oponašati) slijediti. Otac mora aktivno sudjelovati i voditi, a ne samo postavljati pravila.

Prečesto se očevi pravdaju vlastitim neuspjehom koji proizlazi iz sebičnosti i nespremnosti na žrtvu zbog posla, stresa, financijskih pritisaka; utjecajem „vanjskog svijeta“: društvenih mreža, lošeg društva, nedovoljno dobrih nastavnika, nedovoljno dobrih svećenika; skraćeno rečeno, svi su drugi krivi za odraz mene, tj. za moje dijete.

Živjeti vjeru, prihvatiti žrtvu kao nagradu, ljubiti obitelj i biti primjer — čak i kad je to teško, put je ka primjeru kršćanskog oca; put je ka odrazu kojeg želim gledati u svojoj djeci.

Marijan Gubina

Objava Zadaće i izazovi kršćanskog oca u obitelji pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Objava ZALJUBLJEN U LJUBAV pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Puno ljudi upoznato je s jednom od mojih životnih kalvarija i dio njih tumači mene, moje stanje, moje namjere i moje potrebe.

Često se nama ne sviđa kada drugi rade analizu nas samih, kada znaju što je za nas najbolje i što mi želimo, no što je tu je — ja sam se sâm izložio javnosti pa shodno tome ne pravim problem oko toga.

Meni kao desetogodišnjem dječaku ukradeno je djetinjstvo, ukradena je sigurnost, ukradena mi je ljubav;
ukrali su mi sigurnost i san. I danas, nakon 35 godina, živim posljedice otetog i negativno dobivenog.

I danas ja opraštam.

Često čujem: oko za oko, zub za zub; tko te je tražio oprost da bi ga ti nekome dao; ti opraštaj koliko hoćeš, no ja neću; tebi svaka čast, no ja bih im…; srami se, trebali su te ubiti itd.

Sve istaknuto razumijem jer čovjek pod utjecajem emocija gubi zdrav razum, realno sagledavanje stvari, kao što čovjek lišen dobrote u zagrljaju zla rida vatru po svemu i svakome, posebno kada to može činiti preko interneta.

Potrebno je imati petlje nekoga nešto i pitati, a kamoli ga vrijeđati, no za sve slabija bića koja slučajno spadaju u vrstu „čovjek“ tu je internet i zlouporaba slobode govora.
Lišeni kulture, uzgojeni na nepoštivanju drugih, slobodni su vrijeđati svakoga za sve pa tako i mene, zato što opraštam.

Zašto ja opraštam?

Svi ljudi imaju neke zajedničke stvari: svi mi želimo biti sretni, želimo biti slobodni.

Ne znam postoji li čovjek koji je 100% sretan i koji je 100% slobodan, no znam neke koji nisu uspjeli provesti proces unutarnjeg oslobođenja. Zarobljeni tuđim pogrješkama ili zlodjelima, noseći ljutnju, gorčinu, revolt pa čak i potrebu da se drugima dogodi loše, uništavaju sebe u duhovnom i psihološkom smislu, a posljedica toga je i narušavanje fizičkog zdravlja.

Postavljam pitanje povrijeđenim zatočenicima (osobama koje ne opraštaju):

Želite li vječno biti žrtve ili želite vratiti osobnu snagu? Želite li biti slobodni, oslobođeni tereta nepravde koju ste proživjeli? Želite li mir ili nemir u svom životu?

Dokle god osjećate ljutnju, emocionalno ste vezani za osobu koja vas je povrijedila. Oprostom tu vezu siječete i vraćate kontrolu nad vlastitim mirom.

Ja, Marijan Gubina, koji sam proživio 260 DANA logora, kojeg je majka godinama zlostavljala i s 14 godina napravila beskućnikom, ja kojeg su mnogi ponižavali, mnogi mi i danas čine loše, ne dozvoljavam da prošlost niti zli i/ili bolesni ljudi određuju moju sadašnjost i budućnost.

Oprostiti ne znači zaboraviti, već se sjećati bez boli i gorčine koja vas vodi u destrukciju duše i tijela.

Nužno je razlikovati pomirenje i oprost.

Pomirenje je proces koji zahtijeva promjenu i trud obje strane. Potrebno je pokazati iskreno žaljenje za negativnim djelima i uložiti trud da žrtva iliti oštećena strana postane svjesna i prihvati dobre namjere druge strane.

Oprost je jednostran čin koji činite za sebe.

Možete nekome oprostiti radi vlastitog mira, a da pritom ne dopustite toj osobi povratak u svoj život.
Isus Krist je rekao:
ljubite svoje neprijatelje; ja mislim da je mislio da im ne činimo ništa loše i da im pokažemo snagu oprosta. Nije oprost moja osveta, oprost je moj mir, a nekima stvara veliki nemir.

Rekao je Isus Krist i: okrenite drugi obraz, no nije rekao ponavljaj okretanja obraza u nedogled.
Tolerancija nije tolerancija, ako nema dosta. Ako nema dosta, to je mazohizam.
Činite dobro drugima, no činite dobro i sebi.

Gradite mir u sebi i mir će biti oko vas.

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Objava Snaga oprosta pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Da bismo lakše prihvatili činjenicu da živimo nasilničkim stilom života, dovoljno je osvrnuti se na:

– nasilnu i degutantnu komunikaciju u Saboru,
– nasilje u prometu (posebno među vozačicama),
– vršnjačko verbalno i fizičko nasilje u školama, sportskim organizacijama i na igralištima,
– ubojstva i samoubojstva kao tragični vrhunac nasilja.

Ako želimo promjene, moramo najprije početi od sebe.
Mahatma Gandhi je rekao:
„Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijega razornog oružja što ga je stvorio ljudski um.“
Danas, nakon više desetljeća od te izjave, možemo reći samo jedno:

Čovječanstvo je 2025e godine izrazito slabo.

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Objava ČOVJEČANSTVO JE U 2025. IZRAZITO SLABO pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Mir počinje u našim glavama, a stvara se i održava radom svakog pojedinca.

Kako bi se postigao mir u svijetu svatko od nas mora živjeti s našim odgovornostima i obvezama. Do danas, malo je ljudi na zemlji u potpunosti zadovoljno životom. Suočeni smo sa sukobima diljem svijeta u natjecanju za ograničene resurse i zemljišta. 

Suočeni smo s globalnom politikom koja zbraja žrtve matematički i pripisuje ih kolateralnim žrtvama. Mi, mali ljudi s vjerom – vjerom u sebe, vjerom u dobro, vjerom u druge, vjerom u Boga – ne smijemo dozvoliti sebi da drugi upravljaju našim razumom, da potiču agresivnost i nerealna razmišljanja.

Svjetski mir ostvarit će se kada svaki član čovječanstva postane svjestan ove zajedničke misije – kada svi zajedno budemo radili i molili za našu zajedničku svrhu.

Svijet treba biti mjesto bez diskriminacije ili sukoba, društveno, tjelesno i duhovno – mjesto gdje se cijeni i uvažava raznolikost.

Ljudi različitih rasa, etničkih skupina, religija, kultura, tradicija i običaja moraju se međusobno  poštivati.

Ostvarenje mira u svijetu ovisi o buđenju svijesti, o djelu svakog pojedinog člana ljudske rase. Danas je imperativ da svaki čovjek snosi odgovornost za izgradnju mira i harmonije u svome srcu. Svi mi imamo ovu zajedničku misiju koju moramo ispuniti.

Nedostatak ljubavi unutar obitelji osnovni je uzrok svih problema u društvu i iz njega proizlaze svi problemi.

„Moderni“, ubrzani stil života otvara prostor vlastitoj sebičnosti, otvara prostor izgovorima, kao npr. ne stignemo pokazivati voljenima ljubav; podrazumijeva se da roditelj voli svoje dijete; sve smo im dali, a oni problematični…

Jesmo li im dali sve? Dajemo li jedni drugima dovoljno ljubavi?

Da bismo sačuvali vlastiti mir i ostvarili potpunu sreću nužno je da počnemo realno razmišljati. Nužno je da činimo dobro, kako bi nam se dobro vratilo.

Marijan Gubina

www.marijan-gubina.com 

Objava Mir počinje u našim glavama pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Stvaramo li mi pacijenti, obitelji pacijenata i rodbina, našim nepoštivanjem i nedovoljnim vrednovanjem emotivne invalide od anđela?

Mnogi će reći da se podrazumijeva da medicinske sestre i tehničari rade svoj posao, no malobrojni će se zapitati što to je njihov posao i kako ga moraju obavljati.

Kada smo već kod plaćanja, njihova plaća u RH iznosi od 1.000 € do 1.500 €. Ako uzmemo u obzir da je minimalac 750 €, a da socijalno ugroženi dobiju oko minimalca, dobar dio njih i više od minimalca ne radeći ništa, možda i primijetimo nešto.

Možda primijetimo da je njihov posao prije svega poziv pun žrtvovanja. Zanemarujemo li svjesno ili nesvjesno da iste te sestre čiste i peru pacijente od fekalija i mokraće? Zanemarujemo li da iste te sestre većinom prve nađu pacijente mrtve?

Pokušajmo zamisliti što sestre/tehničari desetljećima proživljavaju slušajući masovne jauke bolnih pacijenata.

Primijetimo li da se medicinske sestre nalaze u (ne)zlatnoj sredini – sestra i pacijent u sredini, iznad sestre doktori šefovi, iznad doktora šefova uprava i politika; ispod sestre obitelji, rodbina i prijatelji pacijenata.

Dok pišem i razmišljam meni je već sada pritisak i ne mogu se zamisliti u poziciji gdje me svi tlače, a svima moram udovoljiti i biti dobar. Razmišljajući o superiornim doktorima šefovima, koji doživljavaju medicinske sestre kao bića koja su tu da njima služe, nerijetko i da udovolje njihove seksualne požude, meni je muka. Muka mi je i od našeg uvriježenog stava: „mene se to ne tiče“; „imam ja svoje probleme“ i tako dalje.

Ostalo nam je još istaknuti dio (ne)zlatne sredine u kojoj se nalaze sestra i pacijent:

Ako Vi ili ja dođemo kod mehaničara, stomatologa, bankara, i oni su bahati, bezobrazni, mi možemo, i prije ili poslije hoćemo, promijeniti banku, stomatologa i dr.

Ako, pak, radimo na prijemu stranaka pa ne možemo pobjeći, nego nam dođe što nama dođe, opet oni dođu i brzo prođu.

Medicinska sestra/tehničar, slomljena sestra/tehničar, ako i pobjegne od duhovno i/ili psihički bolesnog pacijenata u wc ili sobu za „odmor“ da isplače dušu, ona/on u biti ne može pobjeći, ona/on se vraća istom problemu, tj. problemima.

Oni ne mogu birati pacijente, rodbinu, prijatelje, ni nadređene. Oni su tu gdje jesu, prepušteni (ne)milosti našeg (ne)razumijevanja i (ne)poštovanja njenog poziva.

Mi imamo izbor:

Možemo početi realno razmišljati. Možemo pokazati poštovanje prema osobama koje se žrtvuju za nas (svi mi prije ili poslije završimo kod njih).

Ovom kolumnom/osvrtom izražavam veliku zahvalnost prema svim dobročiniteljima.

Vas medicinske sestre, medicinske tehničare, molim da našoj zloći i nerazmišljanju ne dozvolite da Vas pretvorimo u emotivne invalide.

Hvala Vam za:
Svaku sekundu osmijeha
Energiju koja hrani duh
Svaku lijepu i ohrabrujuću riječ
Trud kojeg ulažete, a ne morate
Radost koju nam darujete
Anđeoski brižni dodir kojim nas ispričate

P.S. Nisam Vaš pacijent, nitko mi nije blizak od medicinskih sestara/tehničara.

Jednostavno je: mene se tiče!

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com
Ilustratorica: Karin Tancel

Objava Mene se tiče – Medicinska sestra/tehničar pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Kako su Hrvati kroativni i imaju posebnu sposobnost kreirati događaje sebi na volju, postavlja se pitanje je li nama sve u hrani i piću.

Ne odnosi se ovo pitanje samo na aktualni Praznik rada, nego i na druge dane, npr. Božić, Uskrs, pričesti, krizme… u kojima traje borba duha vjere i duha konzumerizma.

Obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u Škabrnji/Vukovaru i sl. u duhu zabave popraćene imperativom da se napije.

Prije nego se napravi osvrt na kroativno obilježavanje praznika (ne)rada, nužno je bar malo napraviti objašnjenje njegovog nastanka jer povodom njegova obilježavanja teško da ćemo negdje dobiti neki edukativno/informativni ili zabavno/informativni program koji bi starije podsjetio, a mlađe bar informirao.

Bezdušno iskorištavanje radnika, među kojima su masovno bila i djeca, uzgajalo je sve veći i veći revolt potlačenih, poniženih, obezvrijeđenih radnika čije su dnevne satnice rada trajale od 12 do 18 sati.

Odvažni i/ili napokon poludjeli Amerikanci iz Chicaga 1886. pokrenuli su štrajk s 40.000 prosvjednika na kojeg su SAD odgovorile vatrenim oružjem i batinama te ubile osmero, a ranile 50 osoba.

Uz mnogobrojne osuđene prosvjednike na dugogodišnji zatvor, petero osoba koje su vodile štrajk osuđeno je na smrt.

Ne slavimo praznikom (ne)rada kobasicama, grahom, brudetom i sl. njihovo lišavanje slobode, ranjavanja i smrt.

Nešto radimo 1. svibnja možda zato što su devedesetih godina 19. stoljeća prosvjednici, uz posredovanje sindikata, počeli pomicati granice na bolje.

Potreba solidarnosti, odnosno humanosti za radnike počela je živjeti diljem zapada pa tako i u Hrvatskoj koju je obilježavao kontinuirani naglasak na: „Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi“.

Od 1. svibnja 1890. godine obilježava se Međunarodni dan solidarnosti radništva pa tako i u RH, danas službenim nazivom Praznik rada.

Nužno je istaknuti da je nedugo nakon početka obilježavanja Praznika rada u svijetu isti dan postao dekoracija političkim režimima iliti strankama.

S bitnog se s pomoću „mrkve“, kobasice ili graha i pokojeg sindikalca u džepu skrenula pažnja na nebitno. To nebitno je u stvari danas evidentno najbitnije jer kruha i igara i stavljanje nekoga i nečega u džep izmislili su još stari Rimljani pa nije nama Hrvatima za suditi što smo skromni i zadovoljni s kobasicom.

Hoćemo živjeti kao ljudi?!

Marijan Gubina

Objava Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti k’o ljudi pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.