Desetljetno treniranje s ciljem da odvojim emocije od zdravog razuma ponekad ispadne apsurdno jer se emocije – odnosno ljutnja, tuga i onda na kraju taj teleći pogled u ništa – pojavljuju kao bumerang.

Jesam li neuko tele koje muče i gleda u prazno? Činim li Sizifova djela ukazujući na nepravde i anomalije društva među kojima je najistaknutiji usvojeni kompleks Hrvata: „OPROSTITE ŠTO MI STOJITE NA NOZI“?

Ja se trudim svakoga dana živjeti: život vjernika, život mirotvorca; trudim se biti realan, human, jednostavno se trudim biti dobar čovjek.

Rekli su mi stariji da učim iz narodnih poslovica i uzrečica, no ja sam očito stvarno tele koje je premalo naučilo, pa često zanemarim onu: DOBAR = GLUP.

Da, proganja me borba s vlastitim sobom zbog straha da moja dobrota ne ispadne moja glupost, vodeći se onom: „Baš me briga, ja sam svoj, moja odluka je DOBRO.“

Potaknut javnim, masovnim veličanjem ratnog zločinca Ratka Mladića, razmišljam o sljedećem:

U Republici Hrvatskoj trenutno djeluju 4 veteranska centra, a u pripremi ih je pet. Srpskih centara ima 14 (i dva su u izgradnji) od planiranih 40.

SNV nedovoljno jasno i nedvosmisleno osuđuje velikosrpsku politiku iz 1990-ih te kroz svoje komemoracije povlači znak jednakosti između agresora i žrtve, posebice u kontekstu vojno-redarstvene operacije Oluja. Time legitimiraju retoriku službenog Beograda, odnosno Vučića i raznih četnika, koja zagovara nasilje prema Hrvatima i provocira rat.

Zastrašujuć broj Srba iz Republike Srpske i Srbije ispraća Ratka Mladića u vječna lovišta pakla, predvođeni vođama Pravoslavne crkve i državnog vrha.

U isto vrijeme, sve ove godine – a bit će tako i u budućnosti – prevelik broj Hrvata i hrvatskih političara ustručava se zauzeti stav i djelovati shodno pravdi, pravnim aktima i moralnim načelima, štiteći sebe i svoje.

Nisam zviždač, no razmišljam ispričavamo li se mi stalno što nam stoje na nozi ili ih odgurnemo i kažemo: DOSTA?

Tolerancija nije tolerancija ako ne postoji „dosta“. Ako ne postoji „dosta“, onda je to mazohizam i ili kompleks.

Pitam i sebe i vas.

Marijan Gubina

Objava OPROSTITE ŠTO MI STOJITE NA NOZI pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

„Užas, strašno, Majko Božja!“ – najčešće su prve izjave nakon uznemirujućeg nasilja, posebno kada je u pitanju nasilje djece i mladih nad drugima. Sljedeća reakcija je da sudimo, tj. kudimo roditelje, nastavnike, lokalnu i državnu vlast, i tu stajemo.

Stajemo?

Je li moguće da nakon svjedočenja mnogobrojnom nasilju mi izgrdimo i izvrijeđamo sve i svakoga (nasilno komuniciramo) i to je to – mi smo svoje napravili? Što mi činimo da spriječimo nasilje?

ANALIZA SAMOGA SEBE: Jesam li ja nasilan i hoću li raditi na sebi? Što ja mogu napraviti u zajednici da se nasilje smanji? To su pitanja koja trebamo postaviti sami sebi. Dragi moji, kontinuirano se 15 godina bavim prevencijom nasilja i mogu vam pisati stručne osvrte obogaćene stručnim vokabularom, no to će sigurno odraditi pravobraniteljica za djecu, MUP, DORH, socijalna služba, psihijatri i psiholozi. Zato vam se ja obraćam kao priprost čovjek, bogat iskustvom nasilja u „svakom obliku i u svakoj situaciji“.

RAD NA SAMOME SEBI: Kao dijete, bio sam izložen svim vrstama nasilja od strane druge djece, mladih i odraslih. Nakon nekoliko godina u ulozi žrtve nasilja, postao sam agresivan i spreman na svaki oblik nasilja uzvratiti nasiljem, što sam, nažalost, i činio. Radom na sebi i sazrijevanjem postao sam mirotvorac. I danas, s 45 godina, svakodnevno radim na sebi. Nisam u potpunosti zadovoljan, jer koliko god da sam napredovao, svjestan sam da mogu i moram biti bolji.

RAD ZA OPĆE DOBRO: Proučavajući društvene anomalije, tj. probleme, konstatiram sljedeće: Živimo nasilnički stil života; sebičnost i proračunatost postaju nam osnovne životne karakteristike, pretvarajući nas u emotivne invalide spremne opravdati svako svoje (ne)činjenje i svaku svoju nasilničku radnju. Često smo „nesvjesni“ da smo i sami nasilni ili se vodimo time da imamo pravo biti nasilni iz ovih ili onih razloga. Osnovni uzrok svih problema u društvu, pa tako i nasilja, nedostatak je ljubavi unutar obitelji. Uz to, kada još i ne razmišljamo, doista postajemo nacija tempiranih bombi.

Previše je primjera koji potvrđuju naš nasilnički stil života (komunikacija u prometu, komunikacija u Saboru, tj. među političarima, komunikacija i svađe roditelja, komunikacija roditelja s djecom itd.). No, zaustavimo se na nedostatku ljubavi i zapitajmo sami sebe: koliko vremena dnevno posvetimo vlastitoj djeci, neovisno o tome koliko godina imaju? Koliko ih dnevno nahranimo ljubavlju? „Nedovoljno“ je odgovor. Možemo se i vi i ja pravdati silnim obvezama, umorom itd., no pogledajmo istini u oči i prihvatimo činjenice, jer se ništa ne može promijeniti nabolje ako lažemo sami sebe ili se neumorno pravdamo.

Ako želimo bolje društvo, prvenstveno radimo na sebi, hranimo bližnje ljubavlju i budimo primjer drugima. Tek nakon toga bit ćemo spremni razumjeti pojam KULTURE MIRA, prepoznati MIROTVORCA u sebi i činiti opće dobro.

Razminirajmo naciju zajedno.

Mir s vama,

Marijan Gubina

Objava HRVATI SU NACIJA TEMPIRANIH BOMBI pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.