HRVATI SU NACIJA TEMPIRANIH BOMBI
„Užas, strašno, Majko Božja!“ – najčešće su prve izjave nakon uznemirujućeg nasilja, posebno kada je u pitanju nasilje djece i mladih nad drugima. Sljedeća reakcija je da sudimo, tj. kudimo roditelje, nastavnike, lokalnu i državnu vlast, i tu stajemo.
Stajemo?
Je li moguće da nakon svjedočenja mnogobrojnom nasilju mi izgrdimo i izvrijeđamo sve i svakoga (nasilno komuniciramo) i to je to – mi smo svoje napravili? Što mi činimo da spriječimo nasilje?
ANALIZA SAMOGA SEBE: Jesam li ja nasilan i hoću li raditi na sebi? Što ja mogu napraviti u zajednici da se nasilje smanji? To su pitanja koja trebamo postaviti sami sebi. Dragi moji, kontinuirano se 15 godina bavim prevencijom nasilja i mogu vam pisati stručne osvrte obogaćene stručnim vokabularom, no to će sigurno odraditi pravobraniteljica za djecu, MUP, DORH, socijalna služba, psihijatri i psiholozi. Zato vam se ja obraćam kao priprost čovjek, bogat iskustvom nasilja u „svakom obliku i u svakoj situaciji“.
RAD NA SAMOME SEBI: Kao dijete, bio sam izložen svim vrstama nasilja od strane druge djece, mladih i odraslih. Nakon nekoliko godina u ulozi žrtve nasilja, postao sam agresivan i spreman na svaki oblik nasilja uzvratiti nasiljem, što sam, nažalost, i činio. Radom na sebi i sazrijevanjem postao sam mirotvorac. I danas, s 45 godina, svakodnevno radim na sebi. Nisam u potpunosti zadovoljan, jer koliko god da sam napredovao, svjestan sam da mogu i moram biti bolji.
RAD ZA OPĆE DOBRO: Proučavajući društvene anomalije, tj. probleme, konstatiram sljedeće: Živimo nasilnički stil života; sebičnost i proračunatost postaju nam osnovne životne karakteristike, pretvarajući nas u emotivne invalide spremne opravdati svako svoje (ne)činjenje i svaku svoju nasilničku radnju. Često smo „nesvjesni“ da smo i sami nasilni ili se vodimo time da imamo pravo biti nasilni iz ovih ili onih razloga. Osnovni uzrok svih problema u društvu, pa tako i nasilja, nedostatak je ljubavi unutar obitelji. Uz to, kada još i ne razmišljamo, doista postajemo nacija tempiranih bombi.
Previše je primjera koji potvrđuju naš nasilnički stil života (komunikacija u prometu, komunikacija u Saboru, tj. među političarima, komunikacija i svađe roditelja, komunikacija roditelja s djecom itd.). No, zaustavimo se na nedostatku ljubavi i zapitajmo sami sebe: koliko vremena dnevno posvetimo vlastitoj djeci, neovisno o tome koliko godina imaju? Koliko ih dnevno nahranimo ljubavlju? „Nedovoljno“ je odgovor. Možemo se i vi i ja pravdati silnim obvezama, umorom itd., no pogledajmo istini u oči i prihvatimo činjenice, jer se ništa ne može promijeniti nabolje ako lažemo sami sebe ili se neumorno pravdamo.
Ako želimo bolje društvo, prvenstveno radimo na sebi, hranimo bližnje ljubavlju i budimo primjer drugima. Tek nakon toga bit ćemo spremni razumjeti pojam KULTURE MIRA, prepoznati MIROTVORCA u sebi i činiti opće dobro.
Razminirajmo naciju zajedno.
Mir s vama,
Marijan Gubina