kolumna snaga oprosta

Tko, kako i zašto tumači oprost kao snagu ili slabost možemo analizirati godinama, no to čine teolozi, psiholozi, filozofi, umjetna inteligencija, FB ratnici pa evo i ja koji proučavam društvene probleme i pišem, tj. progovaram o istima.

Puno ljudi upoznato je s jednom od mojih životnih kalvarija i dio njih tumači mene, moje stanje, moje namjere i moje potrebe.

Često se nama ne sviđa kada drugi rade analizu nas samih, kada znaju što je za nas najbolje i što mi želimo, no što je tu je — ja sam se sâm izložio javnosti pa shodno tome ne pravim problem oko toga.

Meni kao desetogodišnjem dječaku ukradeno je djetinjstvo, ukradena je sigurnost, ukradena mi je ljubav;
ukrali su mi sigurnost i san. I danas, nakon 35 godina, živim posljedice otetog i negativno dobivenog.

I danas ja opraštam.

Često čujem: oko za oko, zub za zub; tko te je tražio oprost da bi ga ti nekome dao; ti opraštaj koliko hoćeš, no ja neću; tebi svaka čast, no ja bih im…; srami se, trebali su te ubiti itd.

Sve istaknuto razumijem jer čovjek pod utjecajem emocija gubi zdrav razum, realno sagledavanje stvari, kao što čovjek lišen dobrote u zagrljaju zla rida vatru po svemu i svakome, posebno kada to može činiti preko interneta.

Potrebno je imati petlje nekoga nešto i pitati, a kamoli ga vrijeđati, no za sve slabija bića koja slučajno spadaju u vrstu „čovjek“ tu je internet i zlouporaba slobode govora.
Lišeni kulture, uzgojeni na nepoštivanju drugih, slobodni su vrijeđati svakoga za sve pa tako i mene, zato što opraštam.

Zašto ja opraštam?

Svi ljudi imaju neke zajedničke stvari: svi mi želimo biti sretni, želimo biti slobodni.

Ne znam postoji li čovjek koji je 100% sretan i koji je 100% slobodan, no znam neke koji nisu uspjeli provesti proces unutarnjeg oslobođenja. Zarobljeni tuđim pogrješkama ili zlodjelima, noseći ljutnju, gorčinu, revolt pa čak i potrebu da se drugima dogodi loše, uništavaju sebe u duhovnom i psihološkom smislu, a posljedica toga je i narušavanje fizičkog zdravlja.


Postavljam pitanje povrijeđenim zatočenicima (osobama koje ne opraštaju):

Želite li vječno biti žrtve ili želite vratiti osobnu snagu? Želite li biti slobodni, oslobođeni tereta nepravde koju ste proživjeli? Želite li mir ili nemir u svom životu?


Dokle god osjećate ljutnju, emocionalno ste vezani za osobu koja vas je povrijedila. Oprostom tu vezu siječete i vraćate kontrolu nad vlastitim mirom.


Ja, Marijan Gubina, koji sam proživio 260 DANA logora, kojeg je majka godinama zlostavljala i s 14 godina napravila beskućnikom, ja kojeg su mnogi ponižavali, mnogi mi i danas čine loše, ne dozvoljavam da prošlost niti zli i/ili bolesni ljudi određuju moju sadašnjost i budućnost.


Oprostiti ne znači zaboraviti, već se sjećati bez boli i gorčine koja vas vodi u destrukciju duše i tijela.


Nužno je razlikovati pomirenje i oprost.


Pomirenje je proces koji zahtijeva promjenu i trud obje strane. Potrebno je pokazati iskreno žaljenje za negativnim djelima i uložiti trud da žrtva iliti oštećena strana postane svjesna i prihvati dobre namjere druge strane.


Oprost je jednostran čin koji činite za sebe.


Možete nekome oprostiti radi vlastitog mira, a da pritom ne dopustite toj osobi povratak u svoj život.
Isus Krist je rekao:
ljubite svoje neprijatelje; ja mislim da je mislio da im ne činimo ništa loše i da im pokažemo snagu oprosta. Nije oprost moja osveta, oprost je moj mir, a nekima stvara veliki nemir.


Rekao je Isus Krist i: okrenite drugi obraz, no nije rekao ponavljaj okretanja obraza u nedogled.
Tolerancija nije tolerancija, ako nema dosta. Ako nema dosta, to je mazohizam.
Činite dobro drugima, no činite dobro i sebi.


Gradite mir u sebi i mir će biti oko vas.


Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com