Da bismo (djelomično) razumjeli mirnu reintegraciju, nužno je bar kratko zagrebati po površini događaja prije mirne reintegracije, što ona je i što se danas događa u Istočnoj Slavoniji.
Od 1991. do 1995. srpski agresori oteli su gotovo četvrtinu hrvatskog područja, uključujući hrvatsko Podunavlje, odnosno istočni dio Hrvatske. Srpska agresija odnijela je više od 20.000 života, prognano je i izbjeglo oko 800.000 ljudi, a više od 30.000 nesrpskog stanovništva bilo je lišeno slobode i zatočeno u srpske logore na okupiranom području Hrvatske te u Srbiji i Crnoj Gori. Stotine milijardi dolara čini izravna i neizravna materijalna šteta.
Nakon što međunarodna zajednica, predvođena UN-om, nije do 1995. uspjela napraviti pomak u svojoj osnovnoj misiji, HV i HVO svojim su vojnim aktivnostima krenuli u povrat okupiranog područja te omogućili povrat prognanika.
Nakon akcija Bljesak i Oluja, pobunjeni srpski agresori, svjesni da će doživjeti poraz ako uđu u sukob i u Istočnoj Slavoniji, nerado pristaju na mirnu reintegraciju uz mnogobrojne uvjete.
U studenom 1995. godine usvojen je Sporazum o mirnoj reintegraciji. Proces su predvodili general Jacques Paul Klein ispred međunarodne zajednice te gospodin Ivica Vrkić ispred hrvatske vlade.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman tijekom procesa nekoliko je puta posjetio hrvatsko Podunavlje. Prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je simbolično „Vlakom mira“ došao u Vukovar. Proces mirne reintegracije službeno je završen 15. siječnja 1998.
Postavlja se pitanje: je li mirna reintegracija polučila potpuni rezultat, odnosno vlada li mir u glavama i djelima ljudi na bivšem okupiranom području?
Iako gotovo dva desetljeća radim na razvoju kulture mira, razmišljam i djelujem pozitivno, nikada nisam prihvaćao laž, vjerujući da se na lažima (uključujući ignoriranje) ne može graditi ništa pozitivno i dugoročno.
Danas, kada obilježavamo 27. godišnjicu završetka mirne reintegracije, situacija nije dobra:
- Prijepori i sukobi između Hrvata i Srba su kontinuirani, uz eskalaciju uoči i tijekom izbora. Primjer je spor oko ćiriličnih natpisa, iako još uvijek imamo table na kojima piše „Ulica hrvatskih branitelja“ na ćirilici.
- U Hrvatskoj još uvijek postoje odvojeni razredi po nacionalnostima. Hrvatska djeca kažnjavaju se zbog nošenja simbola poput natpisa „Vukovar“ ili hrvatskih dresova, dok srpska djeca koriste srpske simbole poput „4xC“.
- Srpska djeca na bivšem okupiranom području nose teret grižnje savjesti za zločine nad nesrpskim stanovništvom. Ta populacija dijeli se na:
- Asocijalne pojedince.
- One koji mrze sve što je povezano s Hrvatskom.
Imamo i dobru praksu posjeta učenika 8. razreda Vukovaru radi upoznavanja s novijom povijesti. Međutim, loše je što se ne stavlja naglasak na mir.
Nije dovoljno reći: „Ne ponovilo se.“ Na tome treba raditi. Kada se ljudi upoznaju s tragedijom hrvatskog naroda, prirodno je da se rodi tuga. Iz tuge nastaje ljutnja, a na kraju potreba za uzvraćanjem. Potrebno je spriječiti razvoj ljutnje i usmjeriti fokus na mir.
Zaključak: Mir se ne događa sam od sebe. Potrebno je kontinuirano raditi na razvoju kulture mira, što počinje u našim glavama i duši.
P.S. Grafički dizajner Gerald Holtom kreirao je znak „Peace“ 21. veljače 1958. godine.