Objava ZALJUBLJEN U LJUBAV pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Puno ljudi upoznato je s jednom od mojih životnih kalvarija i dio njih tumači mene, moje stanje, moje namjere i moje potrebe.

Često se nama ne sviđa kada drugi rade analizu nas samih, kada znaju što je za nas najbolje i što mi želimo, no što je tu je — ja sam se sâm izložio javnosti pa shodno tome ne pravim problem oko toga.

Meni kao desetogodišnjem dječaku ukradeno je djetinjstvo, ukradena je sigurnost, ukradena mi je ljubav;
ukrali su mi sigurnost i san. I danas, nakon 35 godina, živim posljedice otetog i negativno dobivenog.

I danas ja opraštam.

Često čujem: oko za oko, zub za zub; tko te je tražio oprost da bi ga ti nekome dao; ti opraštaj koliko hoćeš, no ja neću; tebi svaka čast, no ja bih im…; srami se, trebali su te ubiti itd.

Sve istaknuto razumijem jer čovjek pod utjecajem emocija gubi zdrav razum, realno sagledavanje stvari, kao što čovjek lišen dobrote u zagrljaju zla rida vatru po svemu i svakome, posebno kada to može činiti preko interneta.

Potrebno je imati petlje nekoga nešto i pitati, a kamoli ga vrijeđati, no za sve slabija bića koja slučajno spadaju u vrstu „čovjek“ tu je internet i zlouporaba slobode govora.
Lišeni kulture, uzgojeni na nepoštivanju drugih, slobodni su vrijeđati svakoga za sve pa tako i mene, zato što opraštam.

Zašto ja opraštam?

Svi ljudi imaju neke zajedničke stvari: svi mi želimo biti sretni, želimo biti slobodni.

Ne znam postoji li čovjek koji je 100% sretan i koji je 100% slobodan, no znam neke koji nisu uspjeli provesti proces unutarnjeg oslobođenja. Zarobljeni tuđim pogrješkama ili zlodjelima, noseći ljutnju, gorčinu, revolt pa čak i potrebu da se drugima dogodi loše, uništavaju sebe u duhovnom i psihološkom smislu, a posljedica toga je i narušavanje fizičkog zdravlja.

Postavljam pitanje povrijeđenim zatočenicima (osobama koje ne opraštaju):

Želite li vječno biti žrtve ili želite vratiti osobnu snagu? Želite li biti slobodni, oslobođeni tereta nepravde koju ste proživjeli? Želite li mir ili nemir u svom životu?

Dokle god osjećate ljutnju, emocionalno ste vezani za osobu koja vas je povrijedila. Oprostom tu vezu siječete i vraćate kontrolu nad vlastitim mirom.

Ja, Marijan Gubina, koji sam proživio 260 DANA logora, kojeg je majka godinama zlostavljala i s 14 godina napravila beskućnikom, ja kojeg su mnogi ponižavali, mnogi mi i danas čine loše, ne dozvoljavam da prošlost niti zli i/ili bolesni ljudi određuju moju sadašnjost i budućnost.

Oprostiti ne znači zaboraviti, već se sjećati bez boli i gorčine koja vas vodi u destrukciju duše i tijela.

Nužno je razlikovati pomirenje i oprost.

Pomirenje je proces koji zahtijeva promjenu i trud obje strane. Potrebno je pokazati iskreno žaljenje za negativnim djelima i uložiti trud da žrtva iliti oštećena strana postane svjesna i prihvati dobre namjere druge strane.

Oprost je jednostran čin koji činite za sebe.

Možete nekome oprostiti radi vlastitog mira, a da pritom ne dopustite toj osobi povratak u svoj život.
Isus Krist je rekao:
ljubite svoje neprijatelje; ja mislim da je mislio da im ne činimo ništa loše i da im pokažemo snagu oprosta. Nije oprost moja osveta, oprost je moj mir, a nekima stvara veliki nemir.

Rekao je Isus Krist i: okrenite drugi obraz, no nije rekao ponavljaj okretanja obraza u nedogled.
Tolerancija nije tolerancija, ako nema dosta. Ako nema dosta, to je mazohizam.
Činite dobro drugima, no činite dobro i sebi.

Gradite mir u sebi i mir će biti oko vas.

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Objava Snaga oprosta pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Mir počinje u našim glavama, a stvara se i održava radom svakog pojedinca.

Kako bi se postigao mir u svijetu svatko od nas mora živjeti s našim odgovornostima i obvezama. Do danas, malo je ljudi na zemlji u potpunosti zadovoljno životom. Suočeni smo sa sukobima diljem svijeta u natjecanju za ograničene resurse i zemljišta. 

Suočeni smo s globalnom politikom koja zbraja žrtve matematički i pripisuje ih kolateralnim žrtvama. Mi, mali ljudi s vjerom – vjerom u sebe, vjerom u dobro, vjerom u druge, vjerom u Boga – ne smijemo dozvoliti sebi da drugi upravljaju našim razumom, da potiču agresivnost i nerealna razmišljanja.

Svjetski mir ostvarit će se kada svaki član čovječanstva postane svjestan ove zajedničke misije – kada svi zajedno budemo radili i molili za našu zajedničku svrhu.

Svijet treba biti mjesto bez diskriminacije ili sukoba, društveno, tjelesno i duhovno – mjesto gdje se cijeni i uvažava raznolikost.

Ljudi različitih rasa, etničkih skupina, religija, kultura, tradicija i običaja moraju se međusobno  poštivati.

Ostvarenje mira u svijetu ovisi o buđenju svijesti, o djelu svakog pojedinog člana ljudske rase. Danas je imperativ da svaki čovjek snosi odgovornost za izgradnju mira i harmonije u svome srcu. Svi mi imamo ovu zajedničku misiju koju moramo ispuniti.

Nedostatak ljubavi unutar obitelji osnovni je uzrok svih problema u društvu i iz njega proizlaze svi problemi.

„Moderni“, ubrzani stil života otvara prostor vlastitoj sebičnosti, otvara prostor izgovorima, kao npr. ne stignemo pokazivati voljenima ljubav; podrazumijeva se da roditelj voli svoje dijete; sve smo im dali, a oni problematični…

Jesmo li im dali sve? Dajemo li jedni drugima dovoljno ljubavi?

Da bismo sačuvali vlastiti mir i ostvarili potpunu sreću nužno je da počnemo realno razmišljati. Nužno je da činimo dobro, kako bi nam se dobro vratilo.

Marijan Gubina

www.marijan-gubina.com 

Objava Mir počinje u našim glavama pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Svakodnevne poteškoće izluđuju čovjeka koji se prečesto pita: „Do kada? Zašto? Zašto baš ja?“
Da, život često djeluje surovo, posebno kada smo opterećeni onim što nemamo pa čak do mjere da ne uživamo u svemu onome što imamo.

Kritički se osvrćemo na druge, a posebno, i najčešće, na djecu, ne pitajući se zašto su djeca “loša“.

Kada se nađemo u poteškoćama, pitamo se samo zašto nam se događaju loše stvari.

Možda je urok, možda je karma, možda je horoskop,… Mora da su političari. A ako nisu, onda su izvanzemaljci ili Bog.

Puno je pitanja, no sva su usmjerena na nas i naše poteškoće.

Ja se pitam činimo li dobro drugima kako bi se dobro i nama vratilo?

I sâm sam kroz život bio i bit ću izložen većim ili manjim poteškoćama. Pišući ovaj osvrt prebirem po mislima tražeći mudrost da postignem smirenost i doživim radost.

Možda je odgovor na moja pitanja:

Tražio sam snagu i Bog mi je dao poteškoće da me ojača(ju).

Da, mislim da više ne moram biti toliko snažan. Dovoljno sam poteškoća imao.

Gotovo sam siguran da imamo isti ili barem sličan komentar, no bojim se da je ispred nas ista ili slična sudbina. Nove, veće ili manje poteškoće su ispred nas.

Pitanje je samo hoćemo li zbog njih rasti/jačati ili ćemo biti depresivni, a cijeli svijet će nam biti kriv.

Snažan je čovjek koji prihvaća da je život vječna borba i koji se odlučno diže nakon svakog udarca.

Budite snažni.

Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?
Tražio sam mudrost i Bog mi je dao probleme koje trebam riješiti.
Tražio sam hrabrost i Bog mi je dao nevolje da ih nadvladam.
Tražio sam ljubav i Bog mi je dao problematične ljude da im pomognem.
Moje su molitve uslišane.

Objava Zašto se dobrim ljudima događaju loše stvari? Snaga pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Nemili događaji Holokausta podsjećaju me na nemile događaje iz Domovinskog obrambenog rata. Navire niz pitanja, kao i pitanje muke koje proživljavaju u Ukrajini, Rusiji, Africi…

Slušamo govor mržnje u RH, svjedočimo mnogobrojnom nasilju od osnovnih škola do sabora i Ureda predsjednika. Gledajući situaciju u susjednim državama želudac me boli sve jače i jače jer sva ta netrpeljivost, sve to verbalno i fizičko nasilje, sve to nerealno (ne)razmišljanje, nezainteresiranost za događaje – jer se to, kao, mene ne tiče, sva ta emotivna invalidnost, sve je to gotovo isti obrazac stanja uma, kao i tridesetih i četrdesetih u doba Holokausta.

Ok, ovih ćemo se dana prisjetiti tih užasa, neki će političari raditi na tome da dobiju koji politički poen previrući po posmrtnim ostacima ne doživljavajući sebe kao lešinare, nego kao čuvare povijesti. Bljak je najjednostavnija riječ za opisati tu političku kontinuiranu anomaliju koja iritira želudac svakome tko nije zaražen političkom ideologijom.

Potrebno bi bilo da svatko od nas sjedne u tišini i sam sa sobom popriča: što je prethodilo Holokaustu, što je prethodilo svim ratovima? Ne slušajte mene, ne slušajte druge. Pogledajte u povijest iz svih kutova i sami donosite zaključke.

Ja vidim niz istih primjera prije svakog rata:

nepoštivanje drugih i drugačijih, nezainteresiranost za tuđe muke misleći kako se to mene ili nas ne tiče, nesvjesni da ta muka i problemi nisu danas naš problem, no ako ne za mjesec ili godinu, za određeni broj godina ta muka i taj problem bez kucanja proći će naša vrata.

Holokaust i sve druge tragedije trebaju nam biti podsjetnik da se zlo događa i da se mir mora svakodnevno graditi i čuvati.

Skup „beznačajnih sitnica“ i onoga što se nas „ne tiče“ čine jedan cjeloviti problem: NANOŠENJE PATNJE DRUGIMA.

Ovim nasilničkim stilom života kojeg živimo, ovom nezainteresiranošću/sebičnošću, ne učenjem iz povijesti, npr. Holokausta… sutra možemo očekivati…?

Marijan Gubina

www.marijan-gubina.com

Objava Holokaust pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Od 1991. do 1995. srpski agresori oteli su gotovo četvrtinu hrvatskog područja, uključujući hrvatsko Podunavlje, odnosno istočni dio Hrvatske. Srpska agresija odnijela je više od 20.000 života, prognano je i izbjeglo oko 800.000 ljudi, a više od 30.000 nesrpskog stanovništva bilo je lišeno slobode i zatočeno u srpske logore na okupiranom području Hrvatske te u Srbiji i Crnoj Gori. Stotine milijardi dolara čini izravna i neizravna materijalna šteta.

Nakon što međunarodna zajednica, predvođena UN-om, nije do 1995. uspjela napraviti pomak u svojoj osnovnoj misiji, HV i HVO svojim su vojnim aktivnostima krenuli u povrat okupiranog područja te omogućili povrat prognanika.

Nakon akcija Bljesak i Oluja, pobunjeni srpski agresori, svjesni da će doživjeti poraz ako uđu u sukob i u Istočnoj Slavoniji, nerado pristaju na mirnu reintegraciju uz mnogobrojne uvjete.

U studenom 1995. godine usvojen je Sporazum o mirnoj reintegraciji. Proces su predvodili general Jacques Paul Klein ispred međunarodne zajednice te gospodin Ivica Vrkić ispred hrvatske vlade.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman tijekom procesa nekoliko je puta posjetio hrvatsko Podunavlje. Prvi put 3. prosinca 1996., a zatim i 8. lipnja 1997., kada je simbolično „Vlakom mira“ došao u Vukovar. Proces mirne reintegracije službeno je završen 15. siječnja 1998.

Postavlja se pitanje: je li mirna reintegracija polučila potpuni rezultat, odnosno vlada li mir u glavama i djelima ljudi na bivšem okupiranom području?

Iako gotovo dva desetljeća radim na razvoju kulture mira, razmišljam i djelujem pozitivno, nikada nisam prihvaćao laž, vjerujući da se na lažima (uključujući ignoriranje) ne može graditi ništa pozitivno i dugoročno.

Danas, kada obilježavamo 27. godišnjicu završetka mirne reintegracije, situacija nije dobra:

• Prijepori i sukobi između Hrvata i Srba su kontinuirani, uz eskalaciju uoči i tijekom izbora. Primjer je spor oko ćiriličnih natpisa, iako još uvijek imamo table na kojima piše „Ulica hrvatskih branitelja“ na ćirilici.
• U Hrvatskoj još uvijek postoje odvojeni razredi po nacionalnostima. Hrvatska djeca kažnjavaju se zbog nošenja simbola poput natpisa „Vukovar“ ili hrvatskih dresova, dok srpska djeca koriste srpske simbole poput „4xC“.
• Srpska djeca na bivšem okupiranom području nose teret grižnje savjesti za zločine nad nesrpskim stanovništvom. Ta populacija dijeli se na:
  • Asocijalne pojedince.
  • One koji mrze sve što je povezano s Hrvatskom.

Imamo i dobru praksu posjeta učenika 8. razreda Vukovaru radi upoznavanja s novijom povijesti. Međutim, loše je što se ne stavlja naglasak na mir.

Nije dovoljno reći: „Ne ponovilo se.“ Na tome treba raditi. Kada se ljudi upoznaju s tragedijom hrvatskog naroda, prirodno je da se rodi tuga. Iz tuge nastaje ljutnja, a na kraju potreba za uzvraćanjem. Potrebno je spriječiti razvoj ljutnje i usmjeriti fokus na mir.

Zaključak: Mir se ne događa sam od sebe. Potrebno je kontinuirano raditi na razvoju kulture mira, što počinje u našim glavama i duši.

P.S. Grafički dizajner Gerald Holtom kreirao je znak „Peace“ 21. veljače 1958. godine.

Objava Prije, poslije i nakon mirne reintegracije okupiranog područja Istočne Slavonije pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Poučeni iskustvom prethodnih godina, svjesni da može biti bolje i lošije, no nikako ne lako, već na samom početku sve se češće čuje negodovanje i neprihvaćanje već prihvaćenih obveza koje nosi školovanje, posao ili uloga roditelja.

Unatoč prethodnom radovanju rođenja Isusa, unatoč osobnom jačanju duha, uistinu je potrebno porazgovarati sami sa sobom i zapitati se na kakvom smo početku. Potrebno je zastati prije nego li nas ritam modernog, licemjernog i patetičnog života povede dalje. Potrebno je prihvatiti postojanje zloće koja se krije u brzom modernom načinu života. Krije se u nama. No prije svega, potrebno je prihvatiti da svaki pojedinac može i treba preuzeti odgovornost za svoja djela i nedjela. Kroz razmišljanje nužno je prisjetiti se krštenja. Zašto smo kršteni?

Neki od nas reći će ponosno da je to dio naše vjere i tradicije. Neki će se ponosno zahvaliti roditeljima što su ga krštenjem stavili u zaštitu Boga. Neki će reći jedno, drugo i treće. No, koliko nas će svojim djelima zahvaliti na Božjem blagoslovu (krštenju)?

Na početku ove godine nužno je prihvatiti svoje grijehe i, unatoč tome što je teško, iskreno zatražiti oprost grijeha, no pritom iskreno težiti da ih ne ponovimo. Početak nove godine potrebno je povezati s krštenjem Isusa koji je stao u dugi red s grešnicima kako bi ga Ivan Krstitelj krstio. Ne, Isusu nije bilo potrebno čišćenje, pokora ili obraćenje. Isusu je bilo bitno da budemo svjesni potrebe obraćenja, čišćenja i pokore.

Isus nam kroz svoj život daje primjere kako bi nam život bio lakši.

Na početku, a na kraju koji nas vodi na početak je žrtva. Žrtva, naš „križ“, sastavni je dio života kojeg trebamo radosno nositi. Svaka žrtva je dar, baš kao što su i djeca najveći dar i najveći teret.

Isus se žrtvovao za nas.

Treba li nam biti teško žrtvovati se za sebe?

Objava Krštenje Gospodnje pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Iako odgojeni kršćanskim duhom, primivši sve svete sakramente, iako su desetljećima „slušali“ riječi naših uzoritih svećenika, iako se tjednima radujemo i iščekujemo rođenje Isusa, danas, kad se spojilo božansko s ljudskim, nama kao da je sve u blještavilu ukrasa, domjenaka i lažnog prikaza.

Potrebno je biti iskren prema sebi samome i prema drugima, kao što je potrebno razmišljati i poticati druge na razmišljanje. Naše ne razmišljanje, odnosno ne razgovaranje sa samim sobom i s dragim Bogom vodi nas ka zlu.

„…i Riječ bijaše Bog“ – izrekao je sv. Ivan govoreći nam da je i sâm Bog razgovarao sâm sa sobom. Govoreći o Bogu govorimo o tri božanske osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Dakle, u sebi razgovara, nije osamljen. I mi smo pozvani na razgovor sa samim sobom.
Nažalost, bojimo se razgovarati sa samim sobom jer tad smo najiskreniji. Razgovarajući sami sa sobom otvaramo pitanja tko smo, što činimo, jesmo li dobri, imamo li misiju na ovome svijetu. Puno je pitanja koje u našem unutarnjem razgovoru provociraju našu savjest i koje nas vode u duboka promišljanja. Razgovor sa samim sobom vodi nas do istine, istine koja nas oslobađa. Oslobođenje je jednostavno, no nije lako pa nam se događa da idemo linijom manjeg otpora bježeći sami od sebe. Gledajući oko nas, sve češće možemo vidjeti kako se ljudi „isključuju“, postaju hladni, površni, sve češće licemjerni.
I sami postavimo pitanja: – Što se događa? Zašto se ljudi otuđuju sami od sebe?
Postavljajući si navedena pitanja (ponekad) potvrđujemo da razmišljamo, no očito je da razmišljamo (površno) o posljedicama, no ne i o uzroku problema. Težeći rješenju, odnosno oslobođenju, potrebno je vratiti se na početak. U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše Bog.
Bog koji razgovara sa sobom, Bog koji razgovara s nama.
Razgovarajmo sami sa sobom. Razgovarajmo s Bogom.

Marijan Gubina

www.marijan-gubina.com

Objava Druga nedjelja po Božiću – Razgovor pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Danas će gotovo svi slušati, no pitanje je hoće li i čuti i hoće li razmišljati.

Kada se umanje oni koji su nezadovoljni jer im je prekinuta zabava, oni koji su ostali bez domjenka, kada se umanje oni koji ne čuju i oni koji ne razmišljaju, ostajete Vi koji upravo sada i koji ćete i sutra razmišljati o uzroku i posljedicama nasilničkog stila života kojeg živimo.

Kada se priča o nenasilju, povećanju tolerancije, uvažavanju drugačijih, općenito o razvoju kulture mira, ljudi su pasivni, čak se dio njih i ruga s temom MIR.

Pitam se koliko se tragedija mora dogoditi, da bismo shvatili da nismo dobri i da se moramo mijenjati za vlastito i za opće dobro.

Bezbroj je škola na kojima su natpisi: “Škola s nultom tolerancijom na nasilje”.

Gospodo, to je čista laž.

Škole su pune nasilja, odnosno djeca su iznimno vulgarna, zlostavljački/nasilnički nastrojena.

„Facebook ratnici“ neumorno komuniciraju uvredama, prijetnjama /nasiljem.

Čak i dio boraca za ljudska prava daje si za pravo da se bori za ljudska prava nasiljem.

Političari su statusom imuniteta i pozicija moći uvjerili i sebe i masu da su lišeni odgovornosti za sva svoja (ne)djela pa je u njihovoj međusobnoj komunikaciji nasilje postalo standard.

Nužno je istaknuti da su oni odraz nacije.

Nužno je istaknuti ISTINU:

Toliko dugo živimo nasilničkim stilom života da nam je to postalo normalno i više ne reagiramo, dok se ne dogodi velika tragedija. A kada se dogodi velika tragedija, budemo šokirani, tužni i djelomično zabrinuti, maksimalno tjedan dana i onda sve ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo.

NUŽNO je u odgoj i obrazovanje uvrstiti ozbiljan program razvoja kulture mira.

NUŽNO je da svaki pojedinac primarno počne pozitivno razmišljati i pozitivno djelovati.

NUŽNO je da prihvatimo istinu: živimo nasilničkim stilom života, a tragedije su posljedice istog.

Mir s Vama!
Marijan Gubina
www.marijan-gubina.com

Objava Uzrok tragedija pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.

Nažalost, dar i darivanje podložno je krivoj percepciji, kao i zlouporabi koju lako i često koristimo zanemarujući utjecaj negativnog kojem vrijeme ne znači ništa te s vremenom oblikuje naše navike, navodeći nas da živimo negativnim načinom života i, pritom, stvaramo krizu vjere i morala.

Prečesto zaboravljamo smisao onog što je pa tako i Božića, kojeg željno iščekujemo svrstavajući ga u modernu gladijatorsku arenu u kojoj je bitno istaknuti što veći broj lampica, istaknuti što ljepše ukrase, a ako se pod božićno drvo stavljaju darovi, nužno nam je nadjačati druge s ciljem postizanja bitnosti u nebitnome.

Zaokupljeni nebitnim, svoj dom, umjesto toplinom vjere, ljubavi i suosjećajnosti, pretvorismo u arenu gluposti gdje masom hrane i pića ohladismo naš dom. Dar razuma kao da je loše umotan, a suosjećajnost kao da je pokvarena roba pa nam je nebitno što drugi gladuju, vjerujući kako će naši grijesi biti oprošteni pokajanjem, zanemarujući iskrenost u pokajanju i čvrstu odluku da više nećemo griješiti.

Iščekivanje, nada, budnost i čežnja osnovni su dio vjernika koji srcem iščekuje rođenje Sina Božjeg. Imamo li u sebi navedeno?

Nužno je zapitati se pripravljamo li put Gospodnji i na koji način? Nužno je očistiti svoje srce od svega što prijeći da mir Kristov zavlada u nama.

Nužno je ne glumiti, već živjeti život vjernika.

Marijan Gubina

www.marijan-gubina.com

Objava 4. nedjelja došašća – Darovi pojavila se prvi puta na Marijan Gubina.